Upravo sam, gledajući Love actually u pozadini, obavila mini inventuru namirnica u kuhinji, sa fokusom na žitarice, mahunarke, orašaste i masne sjemenke, tjesteninu i raw prahove. Ako ste veliki entuzijast kuhanja i trošenja na namirnice, u jednom trenutku naići ćete na leptiriće, nužni problem.
Srećom, problem su samo ( :gaah: ) leptiri a ne i žišci. Ako imate sreće, brzo ćete ih eliminirati, a ako ste nešto malo manje sretni, istjerivat ćete ih mjesecima uz priličnu dozu bijesa, kao ja. U nekoliko navrata sam bacila stravičnu cifru sjemenki, skoro pa isključivo organskog podrijetla.

Internet je krcat člancima koji ne pomažu, makar u mom slučaju, apsolutno nikako. Isprobala sam SVE i ništa od toga nije imalo efekta. Formula mog uspjeha je najdonja polica hladnjaka. Na 4 stupnja nema insektualnog života, iz jaja se ne razvijaju gusjenice i ne nalazim apsolutno nikakvog traga njihovog postojanja. Ako vas muče kukci, skratite si zezanciju – nemojte se natezati sa lavandom, čajevcem, prebacivanjem namirnica u staklenke, indijanskim ritualnim plesovima… – potrpajte sve u hladnjak. Ravno i bez puno priče. Ovo mi jako teško pada jer volim prići polici i vidjeti što ću danas kuhati, ali bolje je i ovako nego redovno bacati stotine kuna vrhunskih namirnica.

Jedan period su mi leptirići letjeli po stanu. Osjećala sam se užasno. Vidim mačku kako skače i jasno mi je da je naletio još jedan. Nisam gadljiva ali mi se ne sviđa da itko uništava moje fine i ukusne namirnice. Volim ih birati, tražiti, kupovati – zbilja me boli bacanje namirnica. Ujedno, ljudi vole ponosno reći kako ne lageruju ništa, ne kupuju zalihe za sudnji dan. Svaka im čast, jer ja volim imati izbor. U mene se upravo smiješi 40-ak začina, 5 boja leća, 10-ak varijeteta riže i ostalog svega ikad jer volim kombinirati i igrati se sa hranom. Ne znam što mi je gore, monotonija ručka, bezbojan ili bezobličan ručak ili činjenica da, kada poželim pojesti nešto specifično, moram prvo u dućan. Otud i onaj konstantno i uporno pun polu-planinarski ruksak. :mrgreen:

Dolazim preslagujući do zaključka da mi je frižider premali za to i smišljam mini klima komoru koja bi držala sve njih na konstantnih 10-ak stupnjeva. Zamišljam ju kao plitku policu nad radnom plohom, širine maksimalno 20 cm i nekoliko razina, sa staklenim vratima. Bez rasvjete i seljo-tuninga, samo ventilatorom i kontrolnim termometrom. U ovoj kuhinji je to nemoguće jer je minijaturna, ali mi je ovo sigurno plan u jednom trenutku u životu.

U svom tom prebacivanju namirnica sam zaključila i plan za današnji ručak – sushi od slatke riže sa klicama mungo graha, namočenim goji bobicama i potočarkom<3