Počela sam izrađivati nakit negdje krajem osnovne škole. Nabasala sam kod bake u kući na kutiju sa starim perlama, dlijetom, komadima nekakvog laganog drveta, glinom, ljepilima, bojama i raznovrsnim kožnim vrpcama nepoznatog vlasnika. Mislim da je upravo ta spremna velika količina raznih alatki i resursa bila presudna da odlučim probati sklepati nešto i sama. Počela sam čačkati, nizati perle u razne oblike, lijepiti ih po drugim materijalima, prišivati oblike na torbice i pernice i sve to zapravo i nositi. U relativno kratkom roku napravila sam čitav lager svakovrsnih džidžabaja koje sam redovito nosila i dobivala hrpu komplimenata na račun kreativnosti i dobrih ideja. Nažalost… Perle su mi dugo bile nenabavljive. Živjela sam u malom gradu, izbor je bio nikakav. Doslovno. Glina je bila daleko dostupnija i stoga sam sama izrađivala perle raznih promjera i oblika. Isto tako, igrala sam se s raznim tvrdim sjemenkama koje je trebalo bušiti i slagati oblike. Uživala sam, kao što i danas nastojim raditi perle “od nule” kadgod mi specifične zatrebaju.
Ne biste vjerovali koliko je perličanje zanimljivo, opuštajuće i faktički meditativno. Ono što se čini kao jako naporno i dosadno (tipa prišivanje perli na torbu ili košulju) zapravo je toliko zadovoljavajuće kad završiš ideju da potpuno zaboraviš sate i sate pipkanja po sitnim kuglicama i dugotrajno bockanje tekstila tanjušnim iglicama.

Volim nakit i danas. Stare primjerke nemam sačuvane, što mi je baš žao. Imam pune kutije raznih ogrlica, privjesaka i narukvica nešto novijeg datuma. Naušnice i prstenje ne nosim izvan ovih koji su instalirani u mene – zadnjih 10 godina nosim “crne točke” od kirurškog čelika na ušnim resicama i nemam nikakvu namjeru smjenjivati ih ičim drugim, a na rukama samo jedan prsten, vjenčani.

Najdraži nakit koji imam dolazi od ljudi koji me toliko precizno znaju da mi poklanjaju nepogrešivo savršene primjerke. Primijetila sam kako se tijekom vremena sadržaj dosta iskristalizirao. Već s prvim pogledom u kutije jasno je kako su mi najdraži materijali kosti, drvo u raznim oblicima, komadi rogova, metala, kao i razni minerali s naglaskom na crnu lavu koja je moja najveća slabost. Naravno, kada kažem kosti, ne mislim na kosti kakve biste našli kod Tima Burtona ili Morticije Addams. Mislim na komade kostiju oblikovane u neku formu i priču. Volim sirov, ne posebno prerađivan nakit. Sviđaju mi se komadi koje izgledaju kao nešto što je random pješak kroz šumu našao, primijetio zanimljiv oblik, napravio rupicu za vrpcu i stavio oko vrata. Eventualno je prije toga nešto izrezbario nožem po površini, nekakav simbol ili pojavu u svojoj okolini.
Isto tako, imam zasebnu kutiju s metalnim privjescima brojnih sova, kukaca (najviše vretenaca) i mačaka. Zanimljivo, žene koje me daruju obično nalaze mačje privjeske :) naravno, sviđam taj pattern.

Ne patim na to da nakit bude prirodan koliko prirodno zapravo najljepše izgleda. Bilo što svrakasto, plastika brušena u imitacije dijamanata, neonskih boja, pretjeranog šljaštećeg sjaja kod mene nema šanse. Sjela mi je čak i rudrakša, iako veze nemam s čakranjem – povremeno nosim jedan niz sjemenki manjeg promjera jer su mi jednostavno lijepe.

Jedan od zasigurno najdražih komada nakita ulovljen je slučajno i spontano u Sanoku u Poljskoj. Nosim ga s istim žarom od prvog dana, što je skoro dvije godine. Prošao je cijelu Rusiju sa mnom, na najobičnijoj kožnoj niti. Tek sam po povratku uspjela iščačkati da je to Perunova glava, rezbarija vrhovnog boga staroslavenskog panteona, zaduženog za ratove, kiše i plodnost, kao i grmljavine.

perun

Ljubitelj mitologija u meni nedavno je zadovoljen kada je primio dar iz arktičke regije Finske – nekoliko ogrlica tj. privjesaka. Sve su načinjene od rogova irvasa. Ljudi kojima privjesci zapnu za oči baš i nisu najbistriji alat u šupi jer redom misle da su irvasi brutalno ubijeni za privjeske. Uvijek me nanovo šokira broj ljudi koji ne znaju da jelenska divljač odbacuje rogove na redovnoj bazi i po šumama ih se može vrlo lako naći.

lappi

Finski darovi su perfektni. Otkako sam ih dobila ne prestajem ih smjenjivati; srećom, ne dolazim u napast staviti sve odjednom, valjda vodeći se logikom da bi to bio overkill. Motivi na njima su toliko predivno jednostavni i prizemni da nemam riječi koliko su divni. O ovom čovječuljku koji nosi rog na najsvjetlijoj pločici od roga ide zasebna priča, zanimljiviji je nego što mislite (hint: Tjåervienraedie, neka svartberg bude jedino mjesto koje izbacuje rezultat za ovo božanstvo).

Posljednji dar dolazi od talentiranog Barbuda (klik & klik). Barbudo je jedan specifičan lik, doživljavam ga kao modernog kovača, blacksmitha. Onog koji u sockete stavlja kamenčiće koji dižu dexterity i light radius. Čista magija.

barbudo

Privjesak čini baza roga vjerojatno jelenske divljači a šarenica i zjenica podrijetlom su od plemenitog drveta (mopane šarenica, lignum vitae zjenica). Predivan je.

Plan mi je bio okačiti i nešto svojih primjeraka, no kako nisam iskoristila danje svjetlo za poslikavanje, morat ću odgoditi za neku drugu priliku.

Save