O problemu quinoe

Iako sam nesklona ekonomiji, njenim tekovinama, pravilnostima u ponašanju i okolnostima koje uvjetuju pojedinu pojavu, iskoristit ću trenutak mira i natipkati tekst u kojem s vama dijelim zanimljivosti o jednoj specifičnoj kulturnoj biljci kroz perspektivu tržišta i posljedica o kojima ljudi niti ne razmišljaju dok žvaču njeno zrno, a bilo bi dobro biti ih svjestan. Makar dok ju jedemo i hvalimo se koliko smo environmentalno zabrinuti.

Quinoa (= kvinoa, kinva) u ovaj tren predstavlja jednu od najpopularnijih, “trendovskih”, žitarica. Njeno sitno zrno kremasto bijele boje skuha se brzo i jednostavno, mljevenjem dobivamo brašno od kojeg možemo raditi kruh, pekarske proizvode, pizze itd., a odlična je baza za lagane salate s povrćem i piletinom. Krasi ju visok udio bjelančevina (sadrži kompletan protein, dakle, sve esencijalne aminokiseline) i niža razina složenih šećera, što ju čini zanimljivom alternativom visokoškrobnatim žitaricama, pogotovo u sklopu redukcijskih dijetnih režima.

Ono nimalo manje bitno, ne sadrži gluten. Ako imalo pratite medije i situaciju oko reakcija probave na gluten u namirnicama, naišli ste na oblak pamfleta koji demoniziraju gluten i od njega rade najveće zlo koje možete pojesti. Na mahove, kad čitam dramatične opise, imam dojam kako kila čistog heroina ne zvuči toliko opasno kao gluten. Pšenica, biljka koja je tisućama godina hranila čovječanstvo, sada je nešto čime ni životinju ne biste nahranili, osim ako biste ju željeli polagano ubijati. Usput budi rečeno, kažu upućeniji od mene, intolerancija na gluten ne postoji i “bolest” je izmišljena jer se stvara(lo) tržište i potreba za novim proizvodima i za koje se još uvijek obećaju brda i doline. Anomalije u metaboliziranju ovog proteina manifestiraju se isključivo kao alergije (reakcija na gluten izazvana je djelovanjem imunološkog sustava) i celijakije (potpune neposobnosti probavljanja glutena, uz reakcije na tragove). Slušam ljude kako pričaju o gubitku kilaže i zadovoljstva sobom kada izbace gluten – ne vide sa strane kako su do redukcije glutena žderali kruh, pekarske proizvode i ostatak škrobnatih prehrambenih proizvoda – naravno da gube kile i naravno da primijete razliku nakon što rasterete probavilo od tolikog šećera; fokusiraju se na povrće a kile polako nestaju. Intolerancija na gluten zbog svoje rubnosti i nedorečenosti stoga je poligon za stvaranje kupaca koji kupuju “zdravlje” a zapravo im nije baš ništa. Živio PR, živio marketing i živjela propaganda.

Quinoa se uzgaja na vrlo uskom području. Raste skoro isključivo na području Ekvadora, Perua i Bolivije i to ne na posebno velikim površinama. FAO veli, 2011. godine ukupna požeta količina s ovog područja iznosila je 80 000 tona sa 36 000 hektara. Usporedbe radi, pšenica u RH uzgaja se na površini 200-tinjak tisuća hektara. U ovoj regiji, dakle, zapadnom dijelu Južne Amerike, quinoa je skup s još nekoliko namirnica bazična namirnica. Čuli ste za izraz staple food, ono što je Kinezu riža, Meksikancu kukuruz, a Talijanu durum pšenica, Peruancu je quinoa. Hranila je ljude ovog područja otkad je nekome palo na pamet baciti ju u ključalu vodu ili stucati ju između dva kamena. Spominje se korištenje preko 4 000 godina, što nije neobično, svaka regija ima svoju žitaricu koja je othranila ljude u njoj i mogućila život.

Računajte da je prosječan prinos quinoe (krajni rezultat uzgoja, količina zrna u tonama po hektaru) prilično mizeran. Iznosi minijaturnih od 500 do 1200 kg po hektaru, ovisno o agrotehnici i godini koja je zadesila usjev. Nekoliko zadnjih godina prinosi quinoe padaju. Ukupna raspoloživa količina ove žitarice po godini je u padu do te mjere da lokalno stanovništvo ostaje bez svoje glavne žitarice a sav urod i uzgojena količina primarno se orijentiraju na izvoz. Uobičajena cijena 1 tone quinoe iznosi oko 3 000 dolara, a prije dvije godine tamni varijeteti dosezali su otkupnu cijenu i preko 8 000 dolara po toni (prijevod: skoro 50 000 kuna za 1 000 kilograma), što je izvan svake pameti – u jednom trenutku je pohlepa zapada i debelih guzica prešla kritičnu razinu i bila je kriva za višestruko veći izvoz nego količinu koja je ostala za stanovništvo. Meni takve stvari zgade obrok; prestanem kuhati te namirnice jer ne želim biti dio mašinerije koja omogućuje takav tijek.

S ovim ruku pod ruku idu i mnogobrojni lifestyle savjetnici, plaćeni oglasi i mitologije koje debeloguzom Zapadu guraju u nos NOVU NOVU NAJNOVIJU SUPER-NAMIRNICU koja će im skinuti kile, vratiti davno izgubljeno samopouzdanje, nahraniti vitaminima kronično pothranjeno tijelo, ojačati kosu, maknuti bore nastale škiljenjem u plazme, umanjiti efekt stresa, detoksicirati probavilo sjebano dugogodišnjom konzumacijom najgoreg junka, omogućiti nalazak Idealnog Muškarca i sjedinjenje s istim radi dobivanja Savršenog Potomka, dike materine i ćaćine. Stvorilo se tržište za egzotično zrno, Jennifer Aniston se hvali kako ju jede i ne deblja se, a pretile polu-tonske Amerikanke nakon što čuju ovakve pamflet-izjave odu i pokupuju cijelu policu ovog zrnja, a Peruanac, karikiram, nema što jesti.

Da zaključim; neobično? Nimalo.

Održivo? Još manje. Ali, kao da je taj buzzword bitan ikome osim onih koji glume da im je bitan.