Egzotični?

Ljubimci vulgaris vs. ljubimci nativni za neki drugi kontinent ili makar regiju.
Na što treba obratiti pozornost + kakav pogled na uzgoj ovih životinja ima Republika Hrvatska?

np: RAGE AGAINST THE MACHINE – darkness

Mačke?

Oboje mojih roditelja su ljubitelji životinja, od malih noge me uče poštivanju životinja i pravilnom tretmanu ljubimaca. Dosad je kroz našu kuću prošlo raznih životinja – zamorac, ribice, kornjače, psi, hrčak… a otkad znam za sebe, barem jednom tjedno odlazim didu na selo koji je, dok je bio mlađi i snažniji, imao krdo krava, prasaca, konje, brojne pse, mačke, kokoši i ostale klasične domaće životinje. Od stradavanja ljubimaca sam nekako najteže podnosila gubitke mačaka. Živjela sam do prije nekoliko godina u kompleksu zgrada i u dječjim bandama se uvijek nalazilo onih koji su ranjenim golubovima trpali petarde u kloaku ili vezali miševe na špagu i zezali mačke. Ultimativni primjer degeneriranog pogleda na životinje i brata primitivluka je poznanik, rekreativni uzgajivač lovačkih pasa koji je mačke vješao na drvo na visinu nedostupnu psećem zubu no opet dovoljno blizu da stimulira njihovu agresivnost i želju za ubijanjem jadne životinje, trenirajući pse time za lov. Budući da imam strah od pasa negdje na nivou prosječne mačke, recimo da razumijem kako se nesretna životinjica pritom osjeća i zašto je infarkt u takvim grčevitim situacijama savršen system shutdown.
Naše mačke su uvijek bile umiljate, vrlo socijalizirane i na svaki “mic-mic!” su dolazile po komadić pažnje i maženja. Bile su bile voljene i zadovoljne. Sjećam se L.V. i jednog rastanka pred mojim ulazom nakon nastave – crni Poe-style mačak prilazi i ja ga uzimam u naručje da ga pozdravim, pomazim i unesem u stan. L.V., iskolačenih očiju, konstatira kako nikad nije vidjela veću i deblju mačku. Slažem se, on mi najviše nedostaje od svih, nestao je bez traga. One koje nisu stradale od poremećene djece, stradavale su od ne puno suvislijih ljudi koji su ih trovali, dok su u veljači uslijed hormonalnog preplavljivanja mrnjaukale pod balkonima susjeda.
Naravno, nisu samo moje mačke bile cijepljene na ljudsku glupost i beskrupuloznost. Nisam jednom prošla s osjećajem groze, kao da hodam kraj potencijalnih silovatelja i osuđenika nekog drugog Haaga, kad šetam ulicom i vidim sadističko iživljavanje nad mačkama. Zato su mi ovakve situacije potpuno neprihvatljive, a roditelji u tom slučaju apsolutno beskorisni. Ako se oni neće brinuti za mentalno zdravlje svoje djece, a tko hoće? Meni ovo samo indicira da nešto s njima nije u redu, oboma. Djeca koja ovo rade nisu psihički balansirana a roditelji su nezainteresirani za intervenciju, ako uopće smatraju da ovdje treba intervenirati, pravdajući se fazom tj. stavom “proći će to, još je mlad” i onim gorim, “to ništa ne znači”. Da, proći će ta faza, a balavac će za koju godinu mlatiti ženu stolicom nakon što na njoj prelomi kakvu motku u naletu ispoljavanja bijesa. A što to točno znači.. majko mila.

Entomologija?

Interes za kukce koji je prerastao u interes za egzotičnije životinje je krenuo na predavanjima kod prof. Raspudić, na kolegiju Zaštita bilja – entomologija. Gradivo vrlo opsežno, anatomija lagana i brzousvajajuća, fiziologija ultrazanimljiva a ponašanje kukaca i ostalih štetnika još više. Sve je krenulo sa skupljanjem kukaca za potpis u index, nastavilo se šetanjem šumama i traženjem određenih vrsta. Obzirom na dostupnu literaturu, temeljito bih proučila kako i gdje naći željenu vrstu i redovito se oduševila kada nađem traženo. Najzanimljiviji je bio uzgoj kukaca, npr. kad sam probala uzgojiti jednog od najvećih štetnika u RH, gubara. Šetajući posavskim šumama, nalazila bih brojne nakupine jaja pokrivene abdominalnim dlačicama ženke i odnijela bih sastrugana jaja kući. Pri izlaganju toplini, iz jaja su izlazile mikro-gusjeničice za koje bih priredila optimalnu količnu hrane i uvjete za razvoj. Veselje pri svakom presvlačenju i promjeni u rastu i razvoju je bilo ogromno! Tako sam probala uzgojiti brojne vrste, od bogomoljki, raznih kornjaša, skakavaca do leptira itd. Pogotovo drage su mi bile gusjenice noćnih leptira, koje bi se nakon intenzivnog obžderavanja zakukuljile. Meni su kukuljice jedna od najljepših i najzanimljivijih pojava u prirodi i malo šta im konkurira.
Onda je slijedila promjena. Moj prvi egzotičniji ljubimac je bio vijetnamski paličnjak. Sa studenticom PMF biologije sam nakon upoznavanja dobila nekoliko imaga, a od njene kolegice paketić od 40-ak jaja. Imaga, očito iznervirana na smotri sveučilišta i žešćim razvlačenjem od strane prolaznika, nisu dugo poživjela. No, iz jaja je ubrzo krenuo život. U mrežastom i vrlo prozračnom terariju sam primijetila male šalabajzere kako šetkaju po svakoj površini na kojoj mogu stajati. Odmah sam donijela kupinovog lista i bršljana i zadivila se kako nešto tako sitno ima toliki apetit! Uzgoj je vrlo jednostavan, a rezultati ubrzo vidljivi. To je bilo prije 4 godine… a interes za kukce ne jenjava. Dandanas mi se, obzirom na struku, nekako najzanimljivije čini uzgajanje predatora u svrhu redukcije štetnih vrsta i upravo takvo radno mjesto smatram radnim mjestom iz snova. Rado bih radila na optimalizaciji eko-uvjeta i održavanju istih za razvoj nečega što bi smijenilo insekticide i smanjilo kontinuitet trovanja tala i voda. Nekakav konvencionalni primjer bi bile sveprisutne lisne uši čije određene vrste smatramo vektorima raznih bolesti, npr. virusa patuljavosti ječma. Najpoznatiji terminator lisnih uši je buba-mara tj. božja ovčica, čija ženka polaže oko 750 jaja. Kao ličinka pošalje oko 500 lisnih uši u mjesec dana trajanja stadija na vječna prostranstva žutih majica. Imago pojede dnevno do 60 komada. Uzgoj ovih simpatičnih kukaca nije neurokirurgija, no opet je fiktivno za RH kao teleport na Romulansku zvijezdu. Šteta. Diljem svijeta već postoje brojne uzgajivačnice predatora kao što su bogomoljke… zamislite kakav bi fekalijatorski efekt imala Empusa na lemu pšenice

Egzotika?

Kao prvo, RH u interesu održavanja reda i discipline ne gleda baš blagonaklono na vlasnike egzotičnih životinja, vjerojatno poučeni brojnim lošim iskustava ostalih država u vidu aligatora u WC školjkama i sličnim urbanim legendama. Stav je, ipak, sasvim logičan i opravdan, štiteći ekološku ravnotežu naše države. Prije par mjeseci sam slušala predavanje o kornjačama, njihovom oklopu, beneficijama i boljkama istog, kao i vrstama kao što je barska kornjača (Emys orbicularis), riječna kornjača (Mauremys rivulata) i crvenouha kornjača (Trachemys scripta elegans), podrijetlom iz Sjeverne Amerike. Premisa predavanja je bila ekstremna ugroženost Mauremysa, njihova lokaliziranost na jug Hrvatske i međuodnos barske i crvenouhe kornjače. O ovom potonjem slijedi i malo objašnjenje – crvenouha kornjača je voljen ljubimac i vidjela sam ju u puno domova. Iako, rijetko je dimenzijama prelazila jedva 4 cm u promjeru oklopa, što pripisujem kretenizmu vlasnika koji ih hrane isključivo dehidriranim Tubifexima. Svaka životinja (ljubimci pogotovo) ima pravo biti hranjena raznovrsnom hranom, čime se povećava kvaliteta života i zdravlja samog ljubimca (ovdje isključujem ekstremne monofage kao što je koala ovisna samo o određenim varijetetima eukaliptusa, no o njima drugi put :)). Jedino neodgovornije je puštanje crvenouhe kornjače u rijeke, potoke, lokve i bare kada vlasnicima dojadi držanje ovog ljubimca ili kad preraste akvarij sa vodom dubine centimetar sa plastičnom kič-palmom. Zašto? Barska kornjača je strogo zaštićena i njeno uzimanje iz prirode zabranjeno, a crvenouha kornjača se nalazi na popisu invazivnih vrsta katalogiziranih u CITES listi. To u praksi i proširenom objašnjenju znači da veća i snažnija crvenouha kornjača potiskuje manju barsku okupiranjem životnog prostora i iscrpljivanjem izvora dostupne hrane, što za rezultat ima polagano nestajanje vrste za koje je kriv samo čovjek i njegova neozbiljnost i nekonzistencija.
Potrebno je dobro razmotriti motive hobističkog uzgoja, a moj, nekakav kronološki logičan slijed događaja vezanih za uzgoj, ne samo egzotične već i životinje nativne za RH bi bio otprilike ovakav:

• Mislim da je ključno procijeniti možemo li se brinuti tj. imamo li stvarno uvjete za uzgoj neke životinje. Taj je aspekt ekstremno individualan i da ga ne može procijeniti nitko osim nas samih. Puštanje životinje u prirodu je apsolutno neprihvatljivo – strane životinje su potencijalno invazivne, a domaće u startu prekrižene jer ne mogu opstati i preživjeti svijet izvan terarija. Ovo je zbilja važno imati na umu.

• Radi same životinje tj. pravilnog uzgoja, ekoloških uvjeta u kojima bi ljubimac obitavao, načina ishrane itd. nužno je saznati što preciznije ime vrste.

• Potrebno je procijeniti dostupnost hrane na našem tržištu. Za ljubimce-vegane je lako, dok predatori neće sigurno jesti jabuke i salatu. Preferiram kućni uzgoj adekvatnih vrsta za ishranu, u odnosu na kupovanje po pet-shopovima. Na taj način imam strogo kontrolirane uvjete i vrstu hrane serviranu pred budući plijen, što je jako važno jer se lanac nastavlja. Fobas hranjen lošom hranom (i BTW uzgajan u lošim uvjetima) ne može biti dobra hrana nekom predatoru.

• Uvijek ću radije kupiti svaku životinju od uzgajivača nego u pet-shopu. Otkako sam u jednom centru za ljubimce vidjela gerbile u akvariju *znojne* kao atletičare nakon maratona, ne pada mi na pamet kupovati jadno živinče koje dolazi iz odvratnih uvjeta. Žao mi ih je, ali ne želim platiti stresom oslabljenu životinju.

• Svi ljubimci imaju tendenciju rasta i to nas najviše i veseli. No što sa ljubimcem koji izraste izvan okvira naše informiranosti? Idiotski je deložirati životinju zbog (osobnog) neznanja. Edukacija uber alles.

• Bijeg ljubimca mora biti sveden na nulu. Ne moram ni spominjati otrovne vrste člankonožaca i zmija, valjda. Uvijek se pozivam na thread sa arachnoboards.com u kojem memberica opisuje bijeg notornog pauka vrste Pterinochilus murinus, a.k.a. OBT (Orange Baboon Tarantula) i strah da će joj djeca naići na otrovnu i prgavu beštiju prije nje, spremne da umlati dragog ljubimca.

• Sviđa mi se i medijsko eksponiranje azila i sugeriranje uzimanja u obzir napuštenih životinja. Najčešći razlog ostavljanja ljubimca, prema njima, nije bolest životinje ili nešto slično, već neodgovornost pod krinkom brzog “izgustiranja” ljubimca.

Jel to može biti toliko teško? Očito da, jer se predavačica referirala na brojne primjerke crvenouhe kornjače koje su se raspojasale u Maksimiru, a vjerojatno i ostalim zelenim površinama Zagreba.

Terariji?

Kod mene momentalno nema puno stranjskih živinica. Škorpioni su naški, eto, pauk je brazilac, a žohari gvajanci podrijetlom.
Ovaj post je ujedno najava – uskoro mi u kuću ulaze tri vrste tarantule – Lasiodora parahybana, Brachypelma albopilosum i Heteroscodra maculata. Prve dvije su vrste podrijetlom južnoameričke, a potonja je neurotični azijat, nešto otrovnija. Smišljanje imena sam završila – Heteroscodra (azijat) će biti Phil Anselmo, Lasiodora (impozantna novosvjetska vrsta) Tom Arraya a Brachypelma (ultrasimpatični pauk koji me podsjeća na malog medvjedića) Bruce Dickinson. Osim ovih budućih pridošlica, rado bih udomila i ugostila Calyptratusa (isključivo uzgojenog od jajeta, oni su mi ekstra-simpatični), Pandinuse – barem jedan par i možda nekog arborealnog pitona. No, čekam neka bolja vremena i proporcionalnost kvadrature naspram biodiverzitetu u mojoj sobi.