Bezuvjetno?

Najstrašniji prizor koji su moje oči vidjele je bio pogled u bolešću oslabljeno tijelo, otečeno, podbuhlog lica sa podočnjacima, posutog mrljama i mislima bez slijeda i smisla. Ne znam kako se nisam slomila po ulasku u prostoriju i ugušila u suzama, shrvana. Valjda sam uspjela nekako zakočiti osjećaje, ne želeći dati do znanja kako je stanje očigledno loše. Prethodni pogled je bio 2 mjeseca prije, kad sam gledala u rujnu jabuku, živog pogleda, veselu i nasmijanu.
Čak i tad, kad je bilo očito da je kraj blizu, nisam ni na tren prestala vjerovati da će se izvući. Bila sam svjesna da je itekako komplicirano, no, sekundu prije vijesti koje su me raznijele u komadiće sam još uvijek bezuvjetno i stopostotno vjerovala u povratak među žive.