27 / Ishodište Entropije Svemira

9.8.
petak

Noć prije, vrzmajući se gradom i usput tražeći mjesto za spavanje, našli smo rodnu kuću Staljina u najužem centru grada. Lokalci, iako ga zapravo ne vole pretjerano i nemaju na sve strane natpise kako je Gori mjesto njegovog rođenja, ipak drže do povijesti i činjenice da je jedna od najistaknutijih persona koje su mijenjale tijek Drugog svjetskog rata. Njegova kuća se nalazi pod krovom i stupovima inspiriranima antikom, zaštićena od oborina. Zaštitari šetaju oko nje i iako se smije sjesti na stepenice i poslikati se, jasno je da su bilo kakve zezancije zabranjene.

Pokraj kuće i njegovog muzeja nalazi se i vagon Staljinovog vlaka.

Ioseb Besarionis Džugašvili (pogledajte to ime na divnom anbaniju: იოსებ ბესარიონის ძე ჯუღაშვილი), osim što je bio vrlo zgodan kada je bio mladić i što bi bila krajnja grehota staviti sliku ostarjelog čiče umjesto ove

predstavlja uistinu jednu od ključnih osoba u povijesti Rusije. Nekad imam dojam da za njega, za razliku od Lenjina – njegovog prethodnika, Rusi nisu sigurni je li Staljin heroj ili monstrum/ratni zločinac.

U vladavini između 1924. i 1953. godine učinio je poteze i stvari koje su ga učinili obojenavedenim – omogućio je razvoj post-lenjinove Rusije i izgradio SSSR, snažnu svjetsku velesilu. Tijekom njegove vladavine Rusija pobjeđuje vojsku Trećeg Reicha i ulazi u Berlin kojeg potom dijeli sa Amerima i Britancima. Podiže škole, fakultete, bolnice, čime utječe na razvoj inženjerije i industrije ali i smanjuje epidemije, pogotovo tifusa. Elektrificira sovjetske republike, smanjuje cijene svakodnevnih proizvoda (poznat je kruh za 18 kopjejki, simbol starih zlatnih vremena za kojima su brojni itekako žalili) i srezava poreze. SSSR spada u prve države svijeta koje su dale pravo i jednakost ženama, u duhu komunizma i socijalizma.

Razvija poljoprivredu u zemlji vrlo jasno predisponiranoj za to – prirodno bogatoj poljima na crnici (чернозёмы). Stimulirajući razvoj tehničkih znanosti i inženjerije razvija naprednu poljoprivrednu mehanizaciju kao i tehnike fertilizacije.

U poslijeratnom periodu posebno stimulira razvoj znanosti i vojne industrije, uporno parirajući Amerikancima. Diže nuklearke, zatvara gradove i štanca oružje. Lupa kamen temeljac za let u svemir. Staljin je Gagarinov heroj.

Da bi narod držao pod kontrolom, zabranio je vjeru i vjerske običaje, stvorivši antiteističku utopiju u kojoj su gorjele crkve, džamije, pagode i svetišta raznih vjerskih denominacija i nije bilo zdravo dati jasno do znanja kako si vjerski opredijeljen. Vjeru je, poznato vam je vjerojatno, gledao kao opijum za mase i otrov koji se nije uklapao u ideologiju koju je kreirao za Sovjete.

No, bio je hladnokrvni masovni ubojica koji je neprijatelje poretka na najmanju naznaku otpora ubijao ili slao na fizički rad u gulage, gdje su ionako ubrzo poumirali od teškog fizičkog rada i loših higijenskih i prehrambenih uvjeta. Milijuni seljaka poumirali su zbog prisilne kolektivizacije, konglobiranja seoskih imanja u kolhoze i njima hijerarhijski superiorne sovhoze, doslovno od gladi. Sve što je postigao, uspio je uzimajući kruh iz usta običnog čovjeka. Koliko ga zapravo bivši Sovjeti vole govori i činjenica kako je nakon smrti i prestanka djelovanja njegovog režima došlo do destaljinizacije. Do delenjinizacije nikad nije došlo.

Njegovo truplo leži kraj Lenjinovog na Crvenom trgu u Moskvi.

Budući da smo na otvaranje muzeja posvećenog Staljinu trebali čekati 10 sati, odustali smo od namjere čekanja i krenuli prema obalama Crnog Mora.

Pregazili smo relaciju Gori – Batumi duljine nekih 300-tinjak kilometara vozeći se cijeli dan. Umjesto kraćeg makadama po brdima bili smo prisiljeni ići manje-više autoputom kroz centralnu Gruziju. Lanac raštiman kao jeftini klavir nije bio dovoljno pouzdan da podnese vožnju po nečemu što je moglo biti izvanredno ranga Kazbegi i Kavkaz ali mjesta za riskiranje nije bilo. 6 dana kasnije morala sam biti na poslu i nisam baš imala puno mogućnosti.

Putem nas je obišlo nekoliko manjih skupina bajkera u prolazima. Stajemo na doručak u manjem gradiću Hašuri. Ovdje se divimo lokalnoj arhitekturi vozila i pogonu za bankomate.

Jedemo šaurmu A1 kategorije ogromnih dimenzija dok oko nas šetaju psi lutalice. Gruzija je krcata lutalicama i očito je da nikome nisu prioritet.

Kratko stajemo i u gradu Zestafoni  

gdje kratko šetamo i jedemo očaj svih očaja utjelovljen u sladoledu. Toliko je loš da je ovo spominjanje sasvim dovoljno.

Gledam u jedan od znakova na putu

na anbaniju i mislim si kako bi bilo lijepo vidjeti nešto više Bliskog Istoka, od Turske preko Armenije i Azerbejdžana do raznih -stanova i obavezno preko Kazahstana. Nadam se da će države preživjeti američke intervencije i petljanje sa ciljem “dovođenja slobode” na ovo područje

Pred Batumijem primjećujemo plavkastu vodenu masu koja se ljeska na žarkom ljetnom suncu i u koju se ulijevaju rječice pod mostovima koje smo prelazili. Crno more!

Silazimo sa motora i odlučujemo nakratko umočiti noge u vodu.

Valovi, pjena, plaža posuta krupnim šljunkom i muž koji je loše procijenio trenutak poseban su kadar. Ništa strašno, onih 488 stupnjeva na cesti u kombinaciji sa vožnjom brzine oko 90 km/h osušit će i najvlažnije hlače.

Batumi je prelijep.

Grad je smješten na obali i veliko je turističko središte. Iz šumaraka sa bungalovima kraj mora prerastao je u izvanredno prelijepo uređenu metropolu, modernu i prilično mondenu.

Kada izađete iz Batumija ubrzo prilazite granici Gruzije i Turske.

Kaos koji nas je dočekao može biti opisan isključivo kao Ishodište Entropije Svemira. Zamislite svo ono ludo rusko voženje pomiješano sa bukom koja dopire iz 44 izvora, graničnim redovima koje ne poštuje apsolutno nitko i u kojima iz jedne trake nastaje 57, dio ljudi pješači, dio ide biciklima i ni jedni ne poštuju pravila i red, lik koji ide na rikverc umalo ruši naš motor… – užas. Ne znam koja je božja majka tim graničarima da ne mogu utjerati red u taj Kaos. Esenciju Kaosa.

Ovdje je još bilo normalno a onda je krenuo pakao kojeg nemam poslikanog.

Ovdje nas je pred auto u redu pustio jedan od vozača. Nekoliko njih prije njega nije htjelo pustiti nas i odbilo je da se i uz zamolbu uguramo pred njih. Tipično. Ugurat će se bez pardona svugdje ikad, ali da će te pustiti pred sebe, LOL, maštabilo.

Ipak, uskoro smo sreli prve iranske tablice na cesti. Kroz Tursku ih je bilo nešto više, dapače, postale su normalne, iako mi je svaki put bilo drago kada sam ih vidjela.

Turska

Vizu za ulazak u Tursku vrlo je lako ishoditi. Dovoljno je posjetiti stranicu e-visa, prijaviti se, platiti 20 dolara po osobi i isprintati izgenerirani dokument koji mora biti s vama pri ulasku u državu. Elegantno, jednostavno i efikasno. Pozdravljam ovakav način viza, budući da za određene države najbliže veleposlanstvo možete naći tek u Budimpešti ili Beču.

Nakon silaska s granice odjednom je sve postalo lakše podnošljivo.

Gužve su se smanjile, sunce je odlučilo ohanuti a dio planeta na kojemu se nalazi Turska odlučio je polako okrenuti mu leđa. Bilo je toplo ali daleko podnošljivije.

Pratili smo cestu duž obale Crnog mora. S lijeve strane ceste brda, džamije na svakih 20 metara i polja čaja

a s desne strane more i još mora.

Sišli smo sa autoceste u Ardešenu (Ardeşen) s namjerom traženja hotela, motela ili nečeg trećeg što ima u sastavu obavezno i tuš.

Stali smo u centru. Na ulicama je bilo dosta ljudi gdjegod kreneš.

Lazić je otišao pitati lokalce za upute kako naći motel a ja sam ostala na motoru prevrtati po aparatu i zadovoljno trljati ruke na sve poslikano. Okrenem se iza sebe i imam što vidjeti: Lazić je bio okružen hrpom muškaraca koji su svi nešto žustro objašnjavali. Kasnije mi je objasnio koliko su se angažirali: jedan ga hvata za ruku i vodi u jednu stranu, drugi kaže da taj motel ne radi i zove čovjeka koji zna čovjeka gdje ima soba za dvoje, treći zna za najmljenje 10-ak km izvan grada, četvrti zaustavlja čovjeka u prolazu da pita…. Uglavnom, POLOMIŠE SE u namjeri da pomognu.

Bila sam iznenađen toplinom, srdačnošću, dobrim namjerama i ljudima koji će pomoći za nešto sitno kao što je pronalazak motela na način kao da nam život ovisi o tome.

Jedan od njih je preporučio nekakav vjerski centar stotinjak metara dalje, jasno davajući do znanja kako je za spavanje tamo jako važno da smo vjenčani. Prsten od titanija koji me steže oko vrata godinu i nešto bio je sasvim dovoljan argument. Zahvalili smo se, otišli i poljubili vrata. Ispostavilo se da je bio pun kao šipak, kao još njih nekoliko sličnih. Ardešen, u provinciji Rize, prilično je turistički punkt. Zapravo, cijela sjeverna obala (crnomorska) popularna je među Turcima i rado ljetuju ovdje.

Vraćajući se istom ulicom ponovno smo sreli tog istog čovjeka koji nas je pitao jesmo li našli sobu. Na odgovor koji je dobio samo je reagirao, “Idete k meni spavati, slijedite moj auto!”

Nisam znala što da mislim. Nisam bila u strahu. Oduševila me ova spontanost. Nisam mislila da ću to vidjeti i doživjeti nakon Rusa i Rusije. Oduševila me pomisao da ćemo provesti noć sa muslimanima i dobiti priliku izravno osjetiti Tursku na svojoj koži. Popeli smo se na brdašce u dvorište okruženo zelenilom i ostali totalno udareni ljubaznošću i gostoprimstvom.

Ovo je bila jedna od najposebnijih noći na putovanju.

Družili smo se sa Mehmedom i njegovom obitelji do kasno u noć. Nakon što smo večerali ribu s brdom raznog povrća, sjedili smo pred kućom na hladnom zraku u društvu mnogobrojne obitelji koja je zapravo iz Istanbula a u Ardešenu je bila na odmoru u vikendici. Svi su bili ekstremno srdačni, iako ih 90% nije znalo guknuti engleski. Mehmed je orkestrirao nekakvo bazično simultano prijevođenje, poduprto našim govorom tijela i mimikama. Nakon Alekseja, koji je probio barijeru zvanu jezik, postalo je normalno odlično zabaviti se u društvu koje daleko više maše rukama nego što zapravo priča, i pritom se, iznenađujuće, napričati.

Pala sam u krevet kao klada negdje u dva u noći, nakon što sam hrskala lješnjake i popila čaj, simbole Turske.

Total: 409 km.