Sitnica #52
Ivana
Tijekom zadnjih par godina nevoljko sam hodanje po Zagrebu zamijenila biciklom, javnim prijevozom i povremeno Lazićevim motorima. Iako je motor zabavna stvarčica, meni je nedostajalo često i intenzivno hodanje, i zadnjih mjesec dana ciljano sam odlučila sve (čitaj: 99%) obaveze izvršiti hodajući prema njima. Jedan je od razloga i apsolutno netoleriranje ponašanja ljudi u tramvajima – naime – ne mogu više gledati ljude kako se svađaju, prijete jedni drugima, ruše invalide (!) da bi ušli i izašli iz tramvaja i slično. Hodanje je mila majka za odvajanje od toga. Svaki dan prepješačim dinamičnim tempom otprilike dva sata, od kojih velika većina otpada na put do posla i put s posla. Za ovu relaciju potrošim prosječno 55, a rekordno 46 minuta. Ispod 46 minuta, kojim god putem, u koje god doba dana i kakvo god opterećenje prometa bilo, ne uspijevam nikako spustiti trajanje runde hodanja. To me mrvu nervira; jako bi me usrećio pad čak i za par minuta.
Samo hodanje mi nije teško. Dapače. Uživam kao malo dijete. Najdraže mi je kada idem s posla navečer; ključam vrata i onda brzim korakom i s muzikom u ušima gazim prema stanu. Idealne su hladne noći, svježi zrak i slabo osvijetljene ulice. Uđem u stan sva euforična i jako dobro raspoložena. Čak i kad me nešto našpana tijekom dana, tijekom tog hodanja lagano izađe i nestane kao da ga nije bilo.
Mislila sam da će mi muzika biti nužnija za hodanje, ali ispostavilo se da je tišina sasvim u redu. No, sa mnom ipak putuje i nešto glazbe, a iz nekog bizarnog razloga jako mi odgovara Korn.
Izvukla sam stare albume, Follow the leader i Issues, kao i poneke novije pjesme i vrtim ih do iznemoglosti. Odlični su za hodanje – groove/nu zvuk u kombinaciji s vrlo neraspoloženim Jonathanom Davidom idealan je način za zaokružiti dan.
Korn je sranje
I ja šetam kad mogu i imam vremena ali nažalost sam prečesto u autu i čak ni za bicikl nemam vremena.
Šteta. Hodanje je čista uživancija
Setnjice sam poceo prakticirati aktivnije random petcima kad iduci s faxa i cekajuci high tech 9ku s grijanim sjedalima na glavnome, shvatih da bih mogao protegnut noge kojom setnjom. I tako to uslo u naviku, ne samo petcima, nego i drugim danima u tjednu. No to nema i nema toliko povezanosti s navikom koliko do ljubavi prema hodanju.
Gornji grad je apsolutni sweet spot za setnje, kombinacija arhitekture, znanje koji tamo obitava ( minus budale s Markova trga), tisina…spokoj.
Duhovna rekuperacija at its best.
Ae, zen totalni. Neko jutro sam od stana do Tuđmanovog trga potrošila 65 minuta golog hoda, krenuvši nešto malo prije 6. Preodlično. Jedino bi bilo bolje da je taj put morao biti kroz neku šumetinu ili preko livade. Ili barem dio puta. Zamisli tu sreću
Indeed:) volim proljetno korigiranje kazaljki jer je super osjecaj otici od kuce u 18h, vratiti se u 20h, a jos uvijek dan.
Makar meni nije bitno da prolazim livadom, samo nek mi se s bocne strane tu i tamo pojavi koji parkic.
Ja sam rute utvrdio bajsom, i sad slijedim sjecanja koja me sluze i vode pri setnjama.