Tijekom zadnjih par godina nevoljko sam hodanje po Zagrebu zamijenila biciklom, javnim prijevozom i povremeno Lazićevim motorima. Iako je motor zabavna stvarčica, meni je nedostajalo često i intenzivno hodanje, i zadnjih mjesec dana ciljano sam odlučila sve (čitaj: 99%) obaveze izvršiti hodajući prema njima. Jedan je od razloga i apsolutno netoleriranje ponašanja ljudi u tramvajima – naime – ne mogu više gledati ljude kako se svađaju, prijete jedni drugima, ruše invalide (!) da bi ušli i izašli iz tramvaja i slično. Hodanje je mila majka za odvajanje od toga. Svaki dan prepješačim dinamičnim tempom otprilike dva sata, od kojih velika većina otpada na put do posla i put s posla. Za ovu relaciju potrošim prosječno 55, a rekordno 46 minuta. Ispod 46 minuta, kojim god putem, u koje god doba dana i kakvo god opterećenje prometa bilo, ne uspijevam nikako spustiti trajanje runde hodanja. To me mrvu nervira; jako bi me usrećio pad čak i za par minuta.

Samo hodanje mi nije teško. Dapače. Uživam kao malo dijete. Najdraže mi je kada idem s posla navečer; ključam vrata i onda brzim korakom i s muzikom u ušima gazim prema stanu. Idealne su hladne noći, svježi zrak i slabo osvijetljene ulice. Uđem u stan sva euforična i jako dobro raspoložena. Čak i kad me nešto našpana tijekom dana, tijekom tog hodanja lagano izađe i nestane kao da ga nije bilo.

Mislila sam da će mi muzika biti nužnija za hodanje, ali ispostavilo se da je tišina sasvim u redu. No, sa mnom ipak putuje i nešto glazbe, a iz nekog bizarnog razloga jako mi odgovara Korn.

Izvukla sam stare albume, Follow the leader i Issues, kao i poneke novije pjesme i vrtim ih do iznemoglosti. Odlični su za hodanje – groove/nu zvuk u kombinaciji s vrlo neraspoloženim Jonathanom Davidom idealan je način za zaokružiti dan.