07 / listić koji raste iz drške metle

20.7.
subota

Kada se probudite i krenete rastavljati šator da biste ga spakirali, po naličju gornje plohe obično nalazite kapi vlage koja se kondenzirala. Nekad, kada imamo viška vremena ili je sunce dovoljno jako, ostavimo plohu raširenu preko motora da bi se osušila, a nekad dobro dođe i doza jutarnje fiskulture

Zemlja pod nama bila je suha.

Suha i crna. Slavni černozem <3, toliko opjevano plodno tlo. Plodnim ga čini neobično visok postotak humusa u površinskom sloju a dubok može biti i do 60 cm. Većinu svjetskih površina sa černozemom možete naći u istočnoj Ukrajini i zapadnom dijelu Rusije. Kaže lokalno stanovništvo, toliko je plodno da kad biste i dršku metle zaboli u njega, pustio bi listić.

Zaobilazimo grad Tambov, što nije bila loša odluka jer smo naišli, ni manje ni više nego na rally starih sovjetskih auta. Bili smo prilična atrakcija jer smo prišli nakrcanim motorom među aute. Razne Lade, razne Volge i još tko zna koji sve ne strojevi meni redom nepoznati pripremali su se za utrke kraj brežuljkaste površine po kojoj je išao kamion i vlažio suhu zemlju da poleti i koja kila blata kad krene raspašoj.

Ovo su trenutci kad mi dođe žao što umjesto mene na rallyju nisu bili Adam i Josip Cumin

Naime, ja ću rado prošetati se, poslikati, priupitati što je ovo i kako funkcionira, ali Joža i Adam su bolji poznavatelji materije i daleko bolje društvo, makar samo komentirali “roođoooooo”, “bajooooo” i “jeeeebote”

Negdje u popodnevnim satima nabasali smo na malo imanje kraj potoka. Na ulazu je stajao policajac. Naplaćivao se ulaz, što je nama odmah izazvalo znatiželju i pitanje što je unutra. Lazić je toliko šarmirao, po običaju , šaltersku službenicu da nas je počastila kartama.

Ispostavilo se da smo našli kuću Ljermontova, ruskog pisca iz perioda romantizma.

Ispostavilo se i da je Ljermontov bio prilično bogat. Imanje je bilo prelijepo, velika zelena površina je bila raširena između potoka, par jezeraca i ogromnog parka. Osim glavne kuće u kojoj je živio sa bakom, postoji i nekoliko vanjskih zgrada.

Nažalost, Ljermontov to nije znao cijeniti i bio je poznat po ekstremnoj aroganciji i razmaženosti, koju je prema pričama, rado iskaljivao na slugama a vrt je sa guštom volio demolirati.

Na ulazu u kuću stoji par policajaca i vodičica sa ključem. Unutra nije moguće ući bez njene kontrole, što me ne čudi. Kuća je krcata antikvitetima i iznutra je savršeno očuvana. Ne bi dugo opstala bez nadzora.

Produžili smo dalje, osmatrajući gdje ćemo tu noć i prespavati.

Nismo znali da će ovo biti dan kada smo najduže tražili lokaciju za šator. Prolazili su kilometri ali nijedno mjesto nam se nije činilo dovoljno pogodno. U jednom trenutku ekšli je pao mrak, što dosta otežava potragu za idealnom podlogom, dakle, bez rupa, jama, mravinjaka, kondoma, gaćica i ostatka podguznih smetala.

Oko 10 navečer prišli smo ogromnom ograđenom zdanju osvijetljenom reflektorima. Pred njim se nalazila velika zelena površina koja nam se učinila adekvatnom za šator. Lazić je otišao do portira u vojnoj odori na porti, predstavio se i zamolio da dignemo šator na travnjaku. Čovjek je sa osmijehom prihvatio, nakon čega smo i kratko popričali. Činio se vrlo simpatičan i dobroćudan, što nam je davalo osjećaj sigurnosti.

Samo… Nije mi bilo jasno kakvo je zdanje tj. kakve je prirode. Izgledalo je idealno kao gnijezdo u slučaju zombi-apokalipse – zaštićeno, nepreskočivo i divno izolirano. Vojno? Strateško? Što je unutra? Bojeve glave?

Stvar se počela sama po sebi objašnjavati kada nas je portir pozvao da uđemo i otuširamo se, sa nekakvom opaskom tipa “pogotovo radi žene ti, znamo kakve su žene i koliko se vole banjati”. Mislim si, “čiča, da znaš kroz šta sam prošla zadnja tri ljeta na motoru i kakva sam znala leći u vreću, pjevao bi drugu pjesmu “. Ušla sam u zgradu i primijetila velike grupne tuševe, garderobu na kojoj je bila pokačena i blago razbacana muška odjeća, ali i prostoriju iz koje je pržilo UV svjetlo i koja bi zapravo trebala biti zatvorena. Bilo mi je jasno, nalazimo se na farmi životinja!
Samo, kojih  :misli: ?
Nije bilo za određene domaće životinje specifičnih mirisa, nisam čula pijukanje/groktanje/mukanje/blejanje. Nisam čula baš ništa životinjsko. Farma je u pogonu, nije da zdanje zombija bezveze.

Otuširali smo se i izašli van svježi kao majske ruže. Ispostavilo se da Rusi jednostavno vole vojne odore. Nije da ih ne razumijem

Total: 480 km.