08 / Mordovija

Ivana
22/08/2013

21.7.
nedjelja

Jutro je moralo početi raščišćavanjem misterije koje životinje borave na farmi, ne bih mogla odvesti se dalje bez te informacije. Čim sam se obukla, pitala sam drugoga portira koji je očito preuzeo smjenu:

– Do you speak english?
– No! (smiješak jesnormalna, ne budali ja da ti pričam engleski?!)
– (OK, dakle, samo internacionalne riječi i body language) Farma? (mašem rukom prema zdanju)
– Da! (klimoglav, prijateljski smajl)
– (OK, Ivana, sad budi kreativna, ispašćeš idiot ali to je cijena informacije) Beeeeeeeee? (ulažem 256% sebe u imitiranje ovčjeg beketanja) Muuuuuuuu? (320%, krava) Pooooook, pok, pok, pok? (stavljam palčeve pod pazuh i lamatam laktovima, pokušavajući izgledati kao materine kokoši, ulaganje u imitiranje probija 500%)
– (dečko se kida od smijeha) Jeeeeees, pok pok!
– Spasiba! (odlično, mogu dalje )

Lazić se u međuvremenu slika i pozdravlja sa portirom koji nas je noć prije ugostio i počastio tušem,

i u duhu Vesne Zmijanac i Mate Miše Kovača

odobrava polazak.

Do ovog trena prebacili smo 3004 kilometra, od Zagreba, znači.

Nismo loši

Kasnije, tijekom doručka u ulici tipičnog ruskog naziva,

gdje smo probali mlijeko made in Baškortostan (nije Baškotorstan!), dolazi čovjek koji primjećuje da smo turisti u prolazu i nudi pomoć. Lazić iskorištava priliku i postavlja pitanje i prečacu do Saranska a gospodin hvata papir i crta kartu.

Inače, Rusi su natprosječno društveni.

Čim negdje stanemo, najbliža osoba dolazi kod nas i pita odakle smo, koliko smo prešli, kamo idemo, kojim putem smo došli…. Vrlo su srdačni i nasmijani, veseli i topli. Opušteni, neopterećeni i vrlo izravni. Meni to jako odgovara i mogu reći samo da imamo lijepa iskustva.

Dečkići uzrasta osnovne škole jednako rado prilaze no više se obraćaju Laziću sa pitanjima tipa koliko konja, koliko gas, koliko kubika

Kuće u selima uz cestu su prelijepe. Sve odreda napravljene su od drveta

a neke od njih imaju i nešto boje oko prozora i po okvirima. Izgledaju kao da su iz bajke, što nas jako veseli i često perjam aparatom po njima. Ova gore bi bila najtipičnija pa stavljam samo nju, da sad baš ne zaspamavam ionako težak putopis gzilijardom vrlo sličnih slika u svaki post

Ruska Federacija – Republika Mordovija

Ubrzo zalazimo u jednu od republika Ruske Federacije, pred nama je Mordovija. Mordovijci su jako ponosni na svoju republiku a imaju i zašto – u odnosu na većinu republika koje smo vidjeli, natprosječno je čista, uređena i vidi se da postoji trud i dobra volja za radom i održavanjem reda.

Nažalost, ceste im nisu uvijek ceste pa smo u jednom trenutku morali stati i poslikati se u jami. Nasred onoga što je trebalo biti cesta.

Glavni grad Mordovije je Saransk. Ušli smo u njega oko 10 ujutro, vrijeme najljepšeg sunca. Sjao je urednošću po mirnim ulicama i širokim avenijama, sve je blistalo, pogotovo nakon prvih gradova koje smo vidjeli po ulasku. Posebno mi se svidjelo koliko je jasno da je grad u izgradnji i renovaciji. To znači da se u njemu nešto zbiva i privlači ljude koji će u njemu i živjeti.

Centrom dominira Katedrala Sv. Teodora Ušakova (Собор Святого Феодора Ушакова), pravoslavno zdanje koje je u trenutak našeg dolaska bilo puno ljudi. Shvatili smo da je nedjelja i vrijeme je jutarnje mise.

Stoga nismo ulazili već smo kratko sjeli i produžili dalje.

Toliko je uredan da je čak i vatrogasna postaja besprijekorno održavana.

Jedna od gradskih zanimljivosti je i muzej posvećen DSR-u,

u kojem smo proveli par sati šetajući među eksponatima i pred kojim se nalazi kip vojnika lojalnog domovini.

Inače…

Rusi su poznati kao divlji vozači. O ovome svjedoče tisuće članaka i video-klipova po raznim portalima. To u praksi znači da su ekstremno živčani i nisu sposobni čekati dulje od 0,6 jiffyja, čak ni kada su na to prisiljeni. Primjerice, stojite na raskrižju i trebate izaći na glavnu cestu. Vidite znak STOP, provjeravate ide li tko iz nekog od dva smjera i izlazite van. Dok ste vi izašli, makar jedan ruski auto već je propičio preko bankine kraj vas, punim gasom. Ili, još bolje, stojite na crvenom i poštujete prostor između zebre i vašeg vozila. Za sekundu stvorit će se ispred vas i sa naznakom da semafor pali zeleno svjetlo, manijakalno nagaziti.

Zbog tog vozačkog ludila stvorene su ovakve stvari:

metalne plohe koje se dižu kako se rampa spušta i koje apsolutno onemogućuju prolazak motornom vozilu. Ovo je bio jedini način da se Rusa zaustavi da ne projuri ili ne proba makar provući se među rampama. Ne želim ni pomišljati što se sve moralo dogoditi da se do ove točke došlo.
Poslijepodne smo izašli iz Mordovije i ušli u Uljanovsku oblast.

Na ulazu u grad Uljanovsk nalazi se muzej posvećen avijaciji.

Došli smo taman po završetku radnog vremena, ali nakon što smo čuvaru dali nešto rublji, pustio nas je unutra i šetali smo u miru među avionima i helikopterima.

Ulazimo u grad i odmah nas dočeka Staljinovo lice na jednoj od zgrada.

Uljanovsk je mjesto rođenja Vladimira Iljiča Uljanova, koji bi vam trebao biti poznatiji kao Lenjin, otac moderne Rusije. Do 1924. godine zvao se Simbirsk. Grad je dosta ružan. Iako, ružan je možda pogrešan atribut. Bolje bi sjeo “neodržavan”, “siv” i “oronuo”. Ovo je tipična soc-gradnja raširena duž grada.

Produžili smo prema centru i doživjeli prvi pogled na Volgu <3, najveću europsku rijeku. Volga, koja je ime dobila vjerojatno po riječi “vlaga” i koju ne treba posebno prevoditi, duga je preko 3,5 tisuće kilometara i Rusima igra veliku ulogu u povijesti i folkloru jer je hranila brojna usta, natapajući polja.