09 / Aleksej koji je uljepšao kišni dan

22.7.
ponedjeljak

Probudila nas je kiša i ono grozno perfidno tiho i precizno lupkanje po šatoru koje je stalno mijenjalo raspoloženje pa je na trenutke čak i nestajalo.

Da kažem da su te dosadne sitne kapi gore od normalnog pljuska, bila bi to laž, pogotovo kada je u pitanju ležanje u šatoru u trenutku kad ih začuješ. Kiša mi je malo smrdala koncepciju jer sam noć prije samouvjerenim glasom Vakule rekla, Mašne dabe, kiše biti neće!

Odmah smo obukli kišna odijela, prije polaska. Bilo je jasno da će dan biti naporan. Kiša je jedan vrlo specifičan faktor na putu. Kad spaziš kap na viziru, najprije rolajzaš, potom šiziš jer moraš obući odijelo. Najgore je oblačenje. Silazak sa motora, vađenje kišnih odijela, sjedanje uz rub ceste pokraj motora i navlačenje hlača i kišne jakne. Kad pljusne iz sve snage mrziš ju i jer ti usporava kretanje po cesti a nakon svega ti bude svejedno, čak ju i prihvatiš, računajući da u jednom trenu treba stati. Valjda.

Doručkovali smo u Majni i odlučili krenuti prema Volgi offroad rutom.

Nekako smo došli do obale Volge

da bismo konstatirali kako bi lokalitet bio san snova kada na njemu ne bi bio šleper smeća – komada odjeće, donjeg veša, plastičnih boca, opušaka,… Grozno. Nisam imala srca slikati smeće koje je bilo razbacano po obali. Željela sam da mi prvi prilazak Volgi ovako blizu ostane u čistom sjećanju.

Nedaleko od ulaska u Tatarstan, u selu Tankeevka, nalazila se ova ljepotica.

Ne znam ništa o crkvi osim da pripada ruskoj pravoslavnoj denominaciji i da je stara oko 200 godina (lokalac u prolazu nam je rekao). Podsjetila nas je na Tristram, doslovno sam mogla čuti prebiranje po akustičnoj gitari kad sam joj prilazila.

Ruska Federacija – Republika Tatarstan

U Tatarstanu većinsko stanovništvo su Tatari, pojednostavljeno, ruski Turci ili turski Rusi. Glavni grad Tatarstana je Kazan (čitamo ga Kazanj). Poznat po ljepoti koju rado svi spominju ali mu nismo prilazili jer smo željeli grabiti naprijed. U Bolgar (grad koji se prvotno zvao Spask a potom i Kujbišev do 1991. godine) ulazimo u ful pljusku. Na ulazu u grad spazili smo zanimljivo zdanje koje nam se učinilo kao dobar i dovoljno zanimljiv lokalitet za istraživanje dok čekamo da kiša ohane.
Bio je to Muzej kruha

smješten pokraj vrlo dominantne džamije.

Odrolala sam vlažnu palestinku sa vrata i pokrila glavu sa namjerom ulaska u nju. Džamija je bila krcata, očito igra važnu ulogu lokalnim Muslimanima. No, kada sam se po ulasku sjetila kako je izuvanje obavezno, odustala sam od daljnjeg šetanja po džamiji jer mi se uistinu nije skidala sva kišna moto-oprema da bih došla do čizama.

Kad smo ušli popiti sok u restoran u sklopu muzejskog kompleksa, uho mi se zalijepilo za lokalnu narodnu glazbu. Savršeno je odgovarala rustikalnom drvenom interijeru. Radi se o ženskom visokom pjevanju praćenom nježnom melodijom. Stilski me podsjetila na kinesku narodnu glazbu. Na mah sam bila zbunjena. Otkud Kinezi? No, kad su konobarice shvatila da su došli turisti, a pritom mislim na dve budale koje su sišle sa motora , ugasile su glazbu i pustile Supermasivnu crnu rupu. Očito zato da se “bolje” osjećamo i kao da smo na “svome”, iako, meni bi bilo daleko draže da je ostala narodna glazba. Muse mogu slušati kadgod.

Na cesti nas je zaustavio veseljak u bijeloj Ladi staroj sigurno 25 godina. Ustanovili smo da nabada engleski taman da se uz pomoć ruskohrvatsko-pantomimičarskog razumijemo i pomogao nam je da nađemo sobu. Uputio nas je u hotel, pomogao sporazumjeti se sa recepcionerkom i pozvao nas je k sebi na večeru, želeći čuti detalje – tko smo, odakle smo i što, FFS, radimo u Bolgaru . Predstavio se kao Aleksej.

Prva stvar koja mi je zapela na recepciji za oko je ozračje. Znaš u kakvoj si državi kada nad recepcijom stoje dvije slike, na jednoj je Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije a na drugoj Rustam Minikanov, predsjednik Tatarstana.  Nisam tu praksu vidjela od Druga Tita.

Došao je po nas u društvu kćeri. Raspričali smo se odmah po sjedanju u Ladu. Dokazali smo da jezik ne mora biti barijera – u sat-dva koliko smo se družili, pričali smo o politici, cijeni goriva, hobijima, putovanjima – svemu. Toliko se nisam smijala dugo vremena. Sve je prštalo pozitivom i ozračjem kakvo samo možete poželjeti kada ste na putu. Kod Aleksejevog prijatelja večerali smo punjene paprike i finiširali voćnom tortom.

Džamija koju je gore prala kiša svijetlila je kao dijamant na jarkom suncu poslije kiše. Ne znam jesam li ikad vidjela nešto toliko što toliko jasno prelijepo bliješti.

Aleksej nas je odvezao i do druge džamije, odnedavno rekonstruirane

i poznate po tome što je dom Kurana teškog 1 tonu. Nedaleko od druge džamije nalaze  se i arheološke iskopine starog grada Bolgar, no nismo se motali tamo.

Za kraj smo se poslikali na obali Volge.

Zanimljivost je lokacija na kojoj Lazo stoji s Aleksejem i Karinom,

bili smo potpuno nesvjesni da stojimo na točki iza koje je Volga široka i preko deset kilometara.

Pozdravili smo ekipu

i otišli u hotel.

Na kraju dana zaključila sam kako imamo puno sreće kada smo naletjeli na Alekseja. Dobili smo jedan snažni kick pozitive koji je drastično utjecao na ikakve daljnje paranoje. Oduševio me direktnošću, humorom i dobrom voljom – samo to smo trebali.

Total: 136 km.