10 / dan kad smo ozbiljno shvatili upute o kretanju kroz grad od čovjeka koji govori “lijevo” a maše u smjeru desno

Probudila sam se u 3 ujutro i sat vremena prije planiranog ustajanja otišla na obalu mora slikati dansku zoru. Bilo je apsolutno mirno i spokojno, što je logično jer je ostatak kampa spavao dubokim snom. Jedino društvo mi je bio tek poneki račić koji je nabadao po obali i najveći zec kojeg sam vidjela otkad znam za sebe; uporno je malo-malo istrčavao pred moje noge i na trenutak me podsjetio na Alisu i zemlju čudesa – pade mi na pamet kako bi bilo da završim u zečjoj rupi. U Danskoj :D:

Iako je, prema satu, još uvijek bila noć, nebo je bilo i više nego dovoljno svijetlo, taman da se jasno razazna nešto što me zaintrigiralo. Plima je izbacila nebrojeno puno žarnjaka, račića i raznih školjki. Posebna zanimljivost su mi morske alge. Meni je determinacija raznih vrsta živih bića jedna od najdražih aktivnosti koju si mogu priuštiti i stoga je brdo raznoraznih korovčina na obali bio jack pot za rano jutro. Ne biste vjerovali koliko je ovo probudilo dijete u meni! Jeste li pratili seriju Malcolm u sredini i vidjeli kako na oca mu Hala djeluje nešto novo i zanimljivo, kao što je bilo brzo hodanje, šišanje žena iz kvarta, da ne spominjem parni valjak? E, tako se ja osjećam kad uhvatim nešto zanimljivo.

Alge inače volim pojesti, pogotovo u sklopu dobrih obroka i juha, i nije mi stran niti mrzak njihov okus. Dapače, da je more bilo deklarirano čisto i da alge imaju pouzdano nisku razinu zagađenja (što je prilično nerealno za lučki grad i poslovični afinitet algi da na sebe vežu svakojake gadarije) vjerojatno bih probala zagristi u svaku od njih. Neke stvari možete opipati, neke je dovoljno samo vidjeti, dok je meni jako važan aspekt okusa. Nisam gadljiva, sve me zanima.

Baka je bila pasionirani kolekcionar literature. Odrasla sam u bakinoj kući sa desecima metara polica knjiga, primarno klasičnim književnim djelima. Ipak, našla se poneka enciklopedija od preko nekoliko kilograma i nekoliko tisuća stranica – nizale su se botanika, organska kemija, mineralogija, antropologija… I meni najdraža zoologija. Stoga se posebno dobro osjetim kada pred očima vidim organizme koje sam dotad vidjela samo u enciklopedijama. Pogotovo ako sam ih vidjela zadnji put kao dijete. Baka je to vrlo brzo shvatila pa me upravo ona opskrbljivala velikim brojem knjiga za koje je znala da će mi biti zanimljive.

Do cca 6 ujutro sam šetala obalom, divila se savršenom miru i spokoju.

Došla sam do malog pristaništa i nastavila prema kampu.

Lazić je još uvijek spavao mirnim snom pravednika. Nije bilo vremena za gubljenje – složili smo šator i krenuli u luku. Putem smo naučili kako čovjek kojeg pitaš za smjer (konkretno Lidla, ponadali smo se da kakav dućančić još uvijek i radi) i koji govoreći “lijevo” maše desnom rukom nije mjerodavno mišljenje :D:

Terminali su u pola 10 bili krcati. Moram priznati da me oduševilo kad sam vidjela što sve treba biti poparkirano u trup broda – kamioni, auti, kamperi,… Vow. Ušli smo u brod i stabilizirali motor. Ne želim biti blizu kad se ovako nakrcan motor mora podići – ne znam što je gore, podići 300 kg tereta okomito ili sve raspakirati da bismo ga podigli i onda opet ponovno zapakirati. Srećom, tehničar koji nas je primio je uhodan i mogućnost polijeganja je minimalizirana. Krenuli smo prema putničkom dijelu, a ja sam spontano falsetirano tiho zacvilila da će moje srce nastaviti dalje :zvizdi:

Stena Saga je u ovim krajevima poznato pomorsko prometalo, smišljeno kao mjesto za odmor i masovno lokanje, i kao takvo posebno drago Norvežanima. Zbog visokih cijena alkohola i restriktivnih mjera po pitanju prodaje (recimo, pivo samo do 3% alkohola u maloprodaji, nemogućnost kupnje žestokih pića nakon 17 sati i slično), netko se kreativan sjetio nakrcati brod alkoholom po, Norvežanima, superpopularnim cijenama. Cijene u Danskoj su osjetno niže, dok su u bescarinskoj zoni za prosječnog Norvežanina bagatela. Znači, uđeš u Oslu, platiš sitnu paru za vožnju, sjedneš i kreneš pit. U nekom od gradova se brod okrene, opet sjedneš i opet kreneš pit. Prosječan Norvežanin, unutar granica svoje kraljevine, da bi se napio do levela odrvenjelosti kojem u startu tendira, glatko može potrošiti nekoliko tisuća kruna (kruna=kuna cca iznosom). Sadržaji na brodu, kojih ne manjka, služe samo da ti u svakom trenutku izbiju što je više moguće novca iz džepa – tu su trgovine i trgovinice, kockarnice, raznovrsne kafane i slične institucije u čijoj ponudi ne nalazim ništa što me imalo može intrigirati.

Koliko ovaj vid zabave drži vodu govori i činjenica da me par minuta po izlasku na palubu presrela grupica prilično alkoholom intoksiciranih ljudi, koji su jedva stajali na nogama već u jedva 10 ujutro. Nisu bili mirni i tihi, dapače, kesurili su se i urlikali vjerojatno vjerujući kako su strašno zabavni okolini. Živi i pusti umrijeti, rekao bi Axl Rose u boljoj verziji pjesme koju su oriđiđi izveli Beatlesi.

Stena se okrenula doslovno u mjestu, prošla kroz vrata pristaništa i vozila ujednačenom brzinom od 40-ak km na sat u smjeru sjevera. Iako nisam baš pretjeran ljubitelj brodova (osim ove vožnje, bilo je još par izoliranih slučajeva putovanja do otoka po Dalmaciji i jednom do Venecije), oduševljeno sam još u planiranju puta prihvatila odradu dijela puta brodom. Čak je i cijena bila razumna – za nas dvoje i motor smo platili 50 eura, za vožnju koja traje oko 8 sati i duga je 400-tinjak kilometara. Cestom bi ionako trajalo dulje. Također, imam prilično povjerenje u potomke Vikinga, poznatih arhitekata brodova – ako netko defaultno zna napraviti i manevrirati brodovima, to su Thor, Isbjorn i Olaf, a ne John, Luigi i Udo, jer im je to u krvi :)

Prije polaska sam odlučila što je moguće više vremena biti vani. Zapravo, nije bilo teško, jer je između gorespomenutih sadržaja glatko pobijedilo jasno čisto more, ugodno sunce i pisanje putopisa u bilježnicu. Bilo je jasno da me unutra može utjerati isključivo kiša. Potiho sam se nadala da u nekom trenu neće pljusnuti – planirala sam uživati.

Sjela sam po polasku za drveni stolić u laganoj sjeni zapadne strane i pisala dok mi je vjetar vitlao kosom vezanom u rep. Oko mene je bilo vrlo malo ljudi, većina se smjestila na osunčanu stranu. Mir i manjak buke pijanih ljudi mi je izrazito godio i dovela sam se u potpuno zen stanje – samo ja, moje misli, olovka, papir i posudica sa drobljenim kakaom. Pijani Danci koji prolaze i dobacuju mi nekakve rečenice čiji prijevod ne želim znati mi ionako ništa ne znače. Volim se moći isključiti i prepustiti samo sebi.

Nakon što je štreberski poslikao sve što mu je zapelo za oko i potrošio početni entuzijazam, do mene se vratio Lazić i pružio na klupu. Na najbližoj klupi do nas je u miru i tišini novine listao sredovječni čovjek, čije su podrijetlo otkrivali novinski napisi na poljskom. Na stepenicama je sjedila majka sa dvije djevojčice, koje je pokušala animirati pjevajući i pljeskajući u ritmu neke dječje pjesmice.

Sama relacija do Osla je brojala 400-tinjak kilometara, čija je posljednja trećina bila prilazak Oslu kroz Oslofjord. Točka sa najvećom dubinom mora je mjerila 350 metara. More je bilo čisto, nebo nedefinirano oblacima ali bazično dobro osvijetljeno suncem. U jednom trenutku na nijednoj strani nisam vidjela nikakvo kopno. Tek povremeno bih spazila kakav gliser ili jedrilicu koji su mi davali do znanja dimenzijama koliko su zapravo daleko. Horizont je bio magličast i smirujuć, nije bilo jasne granice između mora i neba nad njim. Boja površine vode je bila tamnosrebrnasto-sivo-cakleće-plavkasta i bilo je sasvim očito da je vrlo hladno. Bilo kakav pad preko palube tj. bilo kakav pokušaj manevriranja bi bio futilan jer su struje dale do znanja da su vrlo jake. Samo održavanje na površini bi bilo priličan posao a nekakvo autonomno kretanje bi u startu bilo osuđeno na propast. Valovi koje je režući hladno more prednji dio broda radio su radili dodatne valove i vrtloge – more je izgledalo na trenutak kao da me želi progutati.

Preselila sam se na najgornju palubu, potpuno osvijetljenu jasnim suncem no opet ne pretoplim, taman da te zavara da možeš ležati bez da ti lice izgori. Bilo je toliko ugodno da je naprosto zvalo na kratki drijemež, što me ne čudi jer sam bila budna od 3 sata. Mir, u odnosu na klupicu, remeti poveći broj ljudi: mame, mala djeca, tate koje pokušavaju glumiti da ne registriraju plač svoje mladunčadi, Filipinke koje se naslikavaju iPhoneima pred Bacardi Breezerima u raznim bojama i rade profilne za Fejs… Odjednom više nisam toliko dobre volje, ali sklupčavam ruksak pod glavu i dajem si priliku za malo sna.

Nakon 5 sati od polaska kroz izmaglicu horizonta uspijevam razabrati nekakvo kopno. Uz pomoć karte ustanovljujem kako će posljednja trećina puta biti prilazak Oslu kroz sustav otočića i relativno plitko more. Jasno je zašto je Oslo bio dobro zaštićen – da bi netko prišao do pristaništa, mora prijeći kroz prilazište dugo preko 100 kilometara, opskrbljeno velikim brojem otoka, otočića, uzvisina i sličnih idealnih lokacija za stražu i čuvare mira u gradu. Sad to nije toliko bitno, no prije 1 000 godina, kad su se vodili osvajački ratovi koji su tijekom godina mijenjali političke karte, obrana grada je itekako morala biti efikasna.

Prvo kopno na lijevoj strani je mali otočić Verdens Ende. Doslovno preveden bi bio nazvan Kraj svijeta. Zaljubljena sam :D:

Lijeva strana od Stene je norveški teritorij, desni je švedski. Pojavljuju se lijepi kadrovi nakon monotonije čistog mora i kreće opće vitlanje DSLR-ovima, što me i ne čudi jer je većina tih aparata u cjenovnom rangu kao i prosječan smartphone kojeg si priušti svatko i njegov brat. Koliko se i gdje nalazi nešto vrijedno gledanja možeš procijeniti po praćenju kretanja gomile ljudi na palubi; čim se pojavi neki novi kadar, svi se kolektivno sjure u tom smjeru. Jedna od putnica je otkrila kako galebovi, sada već očito na razini domesticirane peradi, jako vole kruh. Napravili su pravi šou za slikanje jer je žena u jednom trenutku bacala doslovno sve što je imala, samo da joj strelovitom brzinom dođu do šake, uzmu komad hrane i elegantno odlepršaju dalje. Vrlo su brzi i očito upraksani u namjeri da budu nahranjeni, pojeli su doslovno sve što im je dobačeno ili pruženo. Ako je mukte, i sirće je slatko :D:

Sa Stene smo izlazili sigurno pola sata. Iako su redari itekako upraksani u preslagivanju i usmjeravanju ljudi u autima, kamionima i na motorima, jednostavno je bilo previše ljudi.

No, klima je bila drugačija. Psihološki ili ne, lakše se disalo. Ako se i nije lakše disalo – koga briga – stupili smo na tlo Kraljevine Norveške, cilja našeg putovanja.

Norveška

Bravo mi :yes:

Čestitah Laziću na dolasku, pohvalih sistematičnost i spretnost i zaželjeh dobrodošlicu sebi i njemu, u namjeri da se što bolje zabavimo.

Na terminalu nas je, osim reda od par km raznih vozila, dočekalo i nekoliko policajaca sa melodikama i kontrolom razine alkohola u krvi. 15-ak minuta kasnije, dolaskom u dvorište familiji je prva etapa bila završena.

Total: 37 km.

1 Comment
  1. […] jako vole ovaj brand i nose rado odjeću, obuću i opremu sa ovim imenom. 75% populacije na palubi Stene je nosilo Wolfskina. Hibridni je između manjeg planinarskog i nekakvog urbanog (untisega, kako ne […]

Leave a Comment

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.