24 / Elista

6.8.
utorak

Kada smo spazili sunce kako prodire kroz prozor motelčića, bilo smo jako sretni jer je to značilo kako ćemo imati vremenske uvjete za slike koje će biti dovoljno kvalitetne da završe na svartu u ovom putopisu. Izjurili smo brzo van udisati Mongoliju u egzilu, kretati se među Kalmičanima, jedinim europskim mongolskim narodom i uživati u jednoj od najzanimljivijih lokacija cijelog putovanja.

Ono što Elistu čini vrlo karakterističnom jest kompromis komunizma i budizma. U centru grada stoji kip Lenjina, oca moderne (post-carske) Rusije ali i Bude. Moja znatiželja nije mi dozvolila da prođem pokraj ičega bez da to nešto dotaknem, pokrenem ili makar osjetim pod prstima materijal od kojeg je napravljen. Naravno, pritom sam se odnosila prema tim objektima sa maksimalnim poštovanjem i pažnjom.

U centru leži noć prije posjećena pagoda. Punkt je kroz koji prolazi velik broj ljudi, konstantno ali malo po malo. U svakoj sekundi ovdje je bilo muškaraca, žena, starijih, mlađih, malenih i njihovih roditelja koji bi prišli, zavrtjeli molitveni bubanj, khor, i šutke produžili dalje. Mislim da je to njihov način da pomalo makinalno i u prolazu obave kratki ritual. Nešto kao kada katolik prođe pokraj crkve i prekriži se.

Dominira snažna i jarka crvena boja u kombinaciji sa pozlaćenim detaljima. Crvena boja u budizmu simbolizira život i energiju, kao i dva lica vatre – vatra je toplina koja spašava živote, ali i bespoštedni uništavatelj svega što dotakne kada je izvan kontrole. Budisti vjeruju kako ima zaštitničku ulogu; tibetanski redovnici nose crvene halje, kao što bojaju i zidove hramova i vjerskih objekata u prilično žestoku nijansu crvene.

Jarko crvena je moja boja i stoga mi je sve skupa jako lijepo izgledalo + prštalo je od simbolizma.

Na bubnju je izrezbaren reljef u obliku natpisa “Om mani padme hum”.

 

Nađoh na wiki značenje, ravno iz pera 14.-og Dalaj Lame;

It is very good to recite the mantra Om mani padme hum, but while you are doing it, you should be thinking on its meaning, for the meaning of the six syllables is great and vast… The first, Om […] symbolizes the practitioner’s impure body, speech, and mind; it also symbolizes the pure exalted body, speech, and mind of a Buddha[…]

The path is indicated by the next four syllables. Mani, meaning jewel, symbolizes the factors of method: (the) altruistic intention to become enlightened, compassion, and love.[…]

The two syllables, padme, meaning lotus, symbolize wisdom[…]

Purity must be achieved by an indivisible unity of method and wisdom, symbolized by the final syllable hum, which indicates indivisibility[…]

Thus the six syllables, om mani padme hum, mean that in dependence on the practice of a path which is an indivisible union of method and wisdom, you can transform your impure body, speech, and mind into the pure exalted body, speech, and mind of a Buddha[…]

Misao je krasna, čak i meni, osobi koja je spiritualna kao diferencijal na Ursusu.

Kao što vidite, na gornjoj strani bubnja nalazi se zvonce koje se oglasi kada okrenete bubanj za 365 stupnjeva.

Evo detalja sa krovića, zmaja;

i detalja iz unutrašnjosti, budističkog dualističkog principa promatranja svemira i svijeta oko sebe, sažetog na maloj pločici u dvije boje.

Sjedila sam ovdje sigurno sat vremena dok je Lazić opravljao lanac i bario Kalmičanke. Iz nekog meni nepoznatog razloga uspjela sam potpuno ohladiti se u sjeni pagode i neobično uživati u miru. Lagani vjetrić je pirkao, oko mene su se vrzmali ljudi a ja sam samo praznog pogleda promatrala svu tu hrpu ljudi, njihova prelijepa azijska lica, kretnje, osmijehe i gestikulaciju. Ne sjećam se kada sam zadnji put uspjela toliko opustiti se i uživati u trenutku.

Bubanj mi se toliko svidio da sam si kupila minijaturni bubnjić koji nosim oko vrata a veliki bubanj sam zavrtjela prije nego smo produžili dalje.

Inače, bubanj predstavlja pojednostavljenu metodu budističke molitve. Znači, prići bubnju i zavrtjeti ga jednako je kao izreći molitvu na glas. Ja se ne molim, nikad, jer ne poznajem onoga kome bih se trebala moliti ali činilo mi se prigodno zavrtjeti bubanj u dobroj namjeri.

Uz pagodu se nalazi i šahovsko polje. Elista je prijestolnica šaha.

Dok sam sjedila u pagodi, promatrala sam dvoje klinaca kako se otimaju za šahovske figure. Bili su mi strašno simpatični; podsjetili su me kako je lijepo imati priliku ovako nepatvoreno poslikati djecu u igri. Profi fotografi se žale koliki je ovo danas problem, ne dao bog većeg zla od onoga kada te netko spazi kako mu slikaš dijete, čak i kada je to nehotimice i kada dijete uleti u kadar – odmah si proglašen pedofilom i možeš zapravo doći u prilične probleme. Možda samo prividno, ali meni se čini da je ova lokacija te paranoje lišena.

U zapadnom dijelu grada nalazi se Zlatni hram, jedan od glavnih razloga zašto smo stali u Elistu. Izgrađen je 2005. godine i u projektiranju i izvedbi sudjelovao je sam 14. Dalaj Lama.

Na ulazu se nalaze molitvene zastavice, komadi tekstila u raznim bojama sa ispisanim molitvama koji vijore na laganom vjetru. Sam vjetar pritom pomaže širenju lijepih misli i želja, izrečenih u molitvi.

Slažu se po posebno redoslijedu, plava > bijela > crvena > zelena > žuta prema sustavu 5 elemenata: drvetu, vatri, zemlji, metalu i vodi. Tretiraju se sa posebnim štovanjem i nikada se ne polažu na zemlju ili stavljaju na tijelo kao odjeća. Kada ostare, uništavaju se vatrom.

Najprije smo obišli Zlatni hram izvana.

Duž stražnje strane nalazi se niz molitvenih bubnjeva na drvenom okviru.

 

Osim nas dvoje, ovdje se vrzmalo još par ljudi. Došli bi, zavrtjeli bubnjeve i produžili dalje. Tiho i introvertirano, u mislima okrenutima sebi.

Oko hrama nalazi se par kipova Bude i dodatnih bubnjeva.

  

      

 

Ove crteže kredom nisam uspjela identificirati.

Edit: ovaj swirl u krugu nad četiri kvadrata sa točkom zove se gankyl, srodnik simbola yin i yang. U tibetanskom budizmu predstavlja kotač sreće i iz njega izviru tri energije konotacijski ugrubo nalik katoličkom svetom trojstvu i koje se mogu primijeniti na velik broj aspekata. Primjerice, u duhovnom kontekstu predstavljaju učenje, misaonost i meditaciju.

   Potom smo odlučili zaći u hram.

Pred stepenicama koje leže na južnoj strani zdanja dočekao nas je urešeni Buda.

        Po ulasku odložili smo aparat u ruksak jer, osim što je zabranjeno fotografiranje, nije u redu ometati vjersku ceremoniju izoštravanjem, blicanjem i inim foto-gnjavljenjem. Ovo znači da nemam nijednu fotografiju hrama iznutra. Vidim da ni internet nema previše fotografija na raspolaganju, htjedoh makar polinkati pokoju svježiju od njih ali od toga ništa.

Uglavnom, ušli smo, izuli se i ostavili obuću na policama predodređenima za to. Bile su pune; u tijeku je bila ceremonija. Ovo je bio moj prvi kontakt sa budizmom i uistinu mi se svidjela ideja da uđem u budističko sveto mjesto i osjetim atmosferu izravno. Zakoračila sam iz osvijetljenog predvorja u glavnu prostoriju pravokutnog oblika sa vrlo malo prirodne rasvjete. Središnji dio pravokutnika čini pravilan kvadrat i u njemu je sjedilo nekoliko redovnika u crvenom i koji su vrlo glasno i na momente vrlo monotono pjevali mantru. Ispred njih i bočno bile su raspoređene niske drvene klupe na kojima su ponegdje sjedili vjernici.

Tiho smo se kretali, nastojeći biti neprimjetni. Nažalost, dvije osobe u moto opremi, a pogotovo ja u Robocop body armoru ne mogu biti potpuno neprimjetne i stoga smo se ciljano smjestili u jedan od kutova u jakoj sjeni. Sjela sam na klupu i slušala, znatiželjno promatrajući sve oko sebe. Žena pokraj nas ležala je skrušeno pružena na podlogu nalik onoj za vježbanje joge. Izgledala je prilično fokusirano i posvećeno ritualu.

Nismo se dugo zadržali, izašli smo, pokupili nekoliko predmeta (par čestitki, kornjaču, zdjelicu za rižu, mali molitveni bubanj za nošenje oko vrata i keramičku minijaturnu zdjelicu koja se koristi u ritualima kada budist umre) i produžili prema centru Eliste.

Od pagode prema zapadu i istoku širi se izduljeni park, krcat kipovima. Nekad su to kornjače i slični vjerski simboli, a nekada i povijesni murali Mongola u urednom zelenilu.

Posebno želim ostaviti ovakve fragmente lokalne arhitekture jer su me oduševili izradom.

Naravno, ovdje je i Buda.

 

Ovdje sam također naišla na cijele nizove zastavica sa molitvama, poduprte komadićima krpica,

ali i dvije mačke.

Jednu savršeno prelijepu u svojoj neuglednosti

i drugu točno po mojoj mjeri.

Na putu prema pagodi, gdje nas je čekao motor

stala sam u šator mongolskih strijelaca i isprobala jedan od lovačkih lukova.

Kad si u Mongoliji u egzilu, do as the Mongolians in exile

Došli smo do motora, po posljednji put pogledali pagodu i lotus-fontanu

i krenuli van iz grada.

Ovo je pogled na Elistu sa južne strane grada

koji čuva mongolski strijelac.

Ručali smo u gradu Arzgir, oko 100 km dalje. Dan je bio vrlo topao, a temperature na momente i prilično naporne.

Ušli smo u restoran gdje smo bili prilična atrakcija. Jedna od kuharica kada je čula da u restoranu ima stranaca dojurila je i Laziću rekla da smo prvi turisti u gradu otkad ona zna za sebe, a to je oko 30 godina. Došli smo na pravo mjesto, po svom ukusu, očito

Naručili smo ručak tako što smo jednoj divnoj konobarici uperili prst u tanjur koji je nosila stolu do nas. Na toj plati bila je piletina s brojnim sezonskim povrćem, koje nam je sjelo kao naručeno ( ). Nekakva ekipica u zrelim godinama uživala je u grupnom ručku i lagano se opijala uz zvuke nekakvog lošeg densa ere Ace of Base sa vokalom ranga Dalibor Brun ali na ruskom. U jedan tren, kokoši u poznim godinama poustadoše, izađoše na podij, konobarica poglasa muziku i upali disko kuglu i stroboskop a one poludješe i začagaše kao da nema sutra.

Nakon par slika stepe koja me još uvijek oduševljava,

evo i par slika sela koje izgleda kao da su ga poharali protagonisti iz naslova serije Walking dead.

       

Lazić oduševljen, izvan sebe, slika, snima sve ikad, neće dalje. Nešto kao što je meni kolhoz bio napet, tako je i njemu ova lokacija bila klimaks dana.

Začudno, u selu čije ime ne možemo iskopati ima ljudi. Kratko smo popričali sa seljankom u prolazu i nastavili dalje kroz aridni kraj.

edit: Google mapsi možda ne poznaju baš svaku rupu, ali Yandexova karta zna. Selo se zove Kjevjudi (piše se “кевюды“).

Motor je bio pred raspadom, lanac se uspio rastegnuti nekoliko centimetara, lančanici izjesti zbog pustinjskog pijeska ali nema veze. Podigli smo šator u netom pokošenom strnjištu, kada sam po prvi put vidjela savršeno čisto nebo, svjetlosnim zagađenjem neokaljano. Rijetki su prizori draži mi od ovoga.

Na fotografiji sam ja u šatoru, piskaram natuknice u Bilježnicu pod svjetlošću naglavne lampe a slika me Lazo trčeći oko šatora i osvjetljavajući ga pri dugoj ekspoziciji.

Total: 210 km.