Dan #2. | Mågålaupet

Nakon buđenja na finoj i mekoj dekici od mahovine i lišajeva uz Peer Gynt veien trebalo se spakirati i krenuti na put prema Trondheimu, s namjerom da prijeđemo poveći broj kilometara do kraja dana. Trebalo je dosegnuti ulaz u Kystriksveien, slavnu Narodnu obalnu cestu, čime smo se maknuli s E6 ceste. Makadam. :herc2:

   

Nedugo nakon ušli smo u NP Rondane, najstariji nacionalni park u Norveškoj. Poznat je po većim krdima reinsdyra / irvasa / sobova i deset vrhova prelazi visinu od 2 000 m nmv, od kojih je najviše Rondeslottet (ostali su: Storronden, Høgronden, Midtronden, Vinjeronden, Trolltinden, Storsmeden, Digerronden i Veslesmeden).

Osjetno je hladnije, flora je niska i “dekičasta” i nikad niste usamljeni. Prošlo je prilično automobila i kampera dok smo boravili ovdje.

Tu smo odlučili doručkovati i stoga smo našli neokupiran stol i klupe za sjesti. Lazić je priredio porciju ćevapa koje je trebalo ispržiti i servirati s kruhom, no pažnju su uporno odvlačile ovce koje su očito naviknute na ljude. Srećom pa su docilne naravi pa su nas samo njuškale, za razliku od ovnova koji zbilja znaju biti agresivna đubrad bez ikakvoga posebnoga razloga.

   

Fenomenalno, jelda?

Hladno, svježe, OK – s naznakama da će biti kiše, ali baš ugodno i posebno.

Kasnije su se oblaci razišli i propustili su Sunce da nas pošteno obasja. Norveška je baš specifična po vremenu – lijep kraj po lijepo vremenu izgleda fantastično-stani-pani-omgomg, no čim Sunce zađe, izgleda toliko turobno i melankolično da se smrzneš.

Nastavili smo se voziti prema jednoj vrlo zanimljivoj lokaciji koja je zahtijevala petminutni hike, do kanjona rijeke Driva – Mågålaupet, također poznatoga kao jettegrytte ili kotao divova.

Radi se o kamenoj formaciji kroz koju bijesno jurca rijeka Driva, ponire pod stijene i izvire par desetaka metara dalje. Postoje mjesta na kojima je moguće preskočiti desetmetarske pukotine, ali se preporučuje samo ako ste izuzetno dobar skakač. Prilično sam sigurna da bi loša procjena izazvala fatalne posljedice.

Tu sam negdje okinula svije slike neba i oblaka koje baš izgledaju impresivno. #astikemtrejlova

Od Peer Gynta do Trondheima leži skoro 300 km. U grad smo zašli u popodnevnim satima, parkirali motor i odlučili prošetati gradom.

Živimo u Oslu, vidjeli smo većinu većih gradova (Drammen, Kristiansand, Bergen, Stavanger, Ålesund, Bodø…), ali Trondheim je PREDIVNO PREPOSEBAN i apsolutno ga treba vidjeti. Ili u njemu živjeti. Ne bih se ljutila kada bih tamo završila.

Glavna gradska atrakcija crkva je sv. Olava poznata kao Nidarosdomen, izuzetno preogromna evanđelistička (luteranska) katedrala. Bila je puna ljudi i nisam bila raspoložena za ulazak pa sam se zadržala radeći krug oko zdanja koje je izgrađeno u 11. stoljeću na mjestu gdje je umro spomenuti Olav, svetac-zaštitnik nacije, inače unuk Haralda Lijepokosoga, prvoga kralja Norveške. Građena je, očito, prije crkvenih reformi i nakon što su stupile na snagu, luterani su ju prisvojili. Smatra se najsjevernijom srednjevjekovnom katedralom na svijetu.

Ono što plijeni pažnju zasigurno su brojna bića u raznim pozama i s raznim izrazima lica (obično u urliku). Ima ih sigurno parsto komada na kompletnoj fasadi. Uvijek se zadivim kad takvo što vidim, jer me fascinira pomisao da se netko potrudio baviti nečime toliko zanimljivim kao što je tedious klesanje iskreveljenih lica.

Nastavili smo prema svjetovnoj zoni koja je prekrasna. Srećom, lijepo nas je vrijeme počastilo tj. dalo nam priliku da vidimo slavni most u ovakvom sjaju. U pitanju je stari gradski most aka gamle bybro, koji je bio kunst uslikati sa što manje ljudi.

Most se nadvija nad Nidelva rijekom i daje pogled na redove kuća koje leže na stupovima zabodenima u vodu.

Grad ima nekoliko kanala i baca malo na nordijsku Veneciju, a leži u fjordu Trondheimsfjorden, mirnom zaljevu. Inače je poznat kao tehnički/inženjerski grad, s faksovima ove prirode.

Od Trondheima do Steinkjera, grada u kojemu smo trebali zaći na Obalnu cestu, nalazi se nekih 120 km.

Uvijek se jedva čekam maknuti iz civilizacije prema ruralnim krajevima, pogotovo kada pri ovakvom vremenu ovako izgledaju.

Ovo nije dugo trajalo; nakon što smo prošli Steinkjer, krenula je kiša. Uporna, siva i dosadna. Maknuli smo se s druma da bi tražili mjesto za dići šator.

Lokacija na slici iznad ovih rečenica bila je fenomenalna, pogotovo zbog “dekice”, ali mokra iznak svake razine tolerancije za dići šator. Kad staneš na tlo a oko čizmi se izdvoji par centimetara vode iz tla, znak je da odšetaš dalje.

Našli smo mjesto za utaboriti se u vrlo vlažnoj šumi nalik posavskima, uz jezero puno šaša i naravno – žaba.

 

Radi se o plohi između dvije kolibe, jedna je vrlo stara, propala i nikad obnavljana, dok je druga očito novija, ali vlasnik nije bio blizu. Računajući da nema šanse da se gazda doguza u ovu vukojebinu u nedjelju kasno navečer, podignula sam Hilleberga, stamanili smo večeru i zaspali kao bebe.

total: lijepih 590 km.

Save

Save