Feministička noćna mora – Knjiga za svaku ženu

Našla sam preko Njuškala knjigu naslova Knjiga za svaku ženu, četrnaesto izdanje, iz 1972. godine. Oličenje je svega što je jedna domaćica mogla, morala ili trebala znati o svojoj ulozi – preko 600 stranica pitkog teksta poduprtog crtežima i povremenim EPP-om koji je platio Končar a ne Electrolux ili Smeg osmišljeno je naučiti Mariju Marić kako držati reputaciju Žene, Majke, Kraljice. Knjiga uči sljedeće (pretipkat ću naslove poglavlja): Žena i kuća (naš dom, seoska kuća, održavanje čistoće u domaćinstvu, kako se njeguje stolno kuhinjski i ostalo rublje, pravila za čišćenje mrlja, kako spremiti zalihe u kući, kako se uništava gamad, selidba, njega domaćih životinja, kad želimo otputovati, instalacije u kući, električni i plinski aparati u kući, muzički aparati u kući), Žena domaćica (prehrana i ljudsko zdravlje, vještina kuhanja, recepti, specijaliteti, roštilj, serviranje vina, hladna i topla pića, dijetalna ishrana bolesnika, spremanje voća i povrća, zamrzavanje hrane, važnost mlijeka, povrćarstvo, peradarstvo, cvijeće u kući i oko kuće), Žena i zdravlje (kako očuvati i unaprijediti svoje zdravlje, liječenje bolesti biljem, kako usporiti starenje, alkoholizam ugrožava život, hitna pomoć, njega bolesnika u kući), Žena i obitelj (o braku, spolni organi žene i njihova funkcija, kontracepcija, neplodnost i UO, njega novorođenčeta i djeteta, razvitak djeteta, odgoj predškolskog djeteta, odgoj školske djece i omladine), Žena i moda (suvremeno odijevanje, muška moda, dječja odjeća, kačkanje, čišćenje i njegovanje odjevnih predmeta, njega ljepote), Žena i društvo (o lijepom ponašanju, za volanom, horoskop i kalendarske pojedinosti planeta). Phew

Imam nekakvu čudnu slabost na informacije o načinu života u socijalizmu, pogotovo onih malog čovjeka – heroja klase radilice zaposlene u industriji, mirnog života, sa stojadinom i random dodžem u dvorištu. Možda zato što imam dojam, po svojim najbližima, kako se tada nije loše živjelo. Znam da brojni na ovakve napise skoče i krenu pričati priče o djedovima, manjku slobode u vjerovanje u boga, hrvatskom proljeću, ovome, onome, no ja ne mogu drugačije nego primarno krenuti od iskustva ljudi iz svoje neposredne blizine. Na stranu na mah s brojnim rupama socijalizma, sviđaju mi se vremena u kojima su se stvari popravljale a ne bacale, nezaposlenost se tražila elektronskim mikroskopom, bilo je vremena za sve, radno vrijeme dozvoljavalo je privatne živote i čovjek nije bio toliko žrtva marketinga i jeftinog PR-a koji bi trebali stvoriti iluziju kako je prosječnom čovjeku dobro u životu dok, ironično, grca u dugovima, kreditima i blokadama. Živimo u predivnim vremenima – brojnima je normalno i sasma podrazumijevajuće plaćati usluge pranja veša i peglanja, “tetu čistačicu” da uredi kuću jer se “nema vremena” (ovo mi je bolesno preseratorski i wannabe buržujski do razine da mi se povraća), djecu čuvaju “tete čuvalice” (boga mi, ne znam postoji li ružnija sintagma u hrvatskom jeziku od ove) itd. dok sami ne poznajemo niti elementarne osnove nekakvog domaćinstva – postavite si pitanje, koliko zapravo malo mlađe populacije zna pravilno opeglati  košulju? Da se razumijemo, nisam ni ja znala kako točno ide protokol (a postoji!) dok nisam prije 5-6 godina došla u posjed ove knjige, velikog scrapbooka moje svekrve. Nisam nijednom poslije na ikakav drugačiji način opeglala nijednu košulju, a postoje brojni drugi primjeri koje sam također prihvatila jer za njih jednostavno dotad nisam znala.

Knjiga danas nema stopostotnu primjenjivost zbog modernizacije načina života i činjenice da postoje brojna nova saznanja koja su sjela na mjesta ovih napisanih, ali ima čitav niz zanimljivosti koje bi zbilja bile korisne i upotrebljive svakome od nas. Za kraj, evo nekoliko citata, a na krau knjige nalazi se i socijalistički primjerak Barnuma