Našla sam preko Njuškala knjigu naslova Knjiga za svaku ženu, četrnaesto izdanje, iz 1972. godine. Oličenje je svega što je jedna domaćica mogla, morala ili trebala znati o svojoj ulozi – preko 600 stranica pitkog teksta poduprtog crtežima i povremenim EPP-om koji je platio Končar a ne Electrolux ili Smeg osmišljeno je naučiti Mariju Marić kako držati reputaciju Žene, Majke, Kraljice. Knjiga uči sljedeće (pretipkat ću naslove poglavlja): Žena i kuća (naš dom, seoska kuća, održavanje čistoće u domaćinstvu, kako se njeguje stolno kuhinjski i ostalo rublje, pravila za čišćenje mrlja, kako spremiti zalihe u kući, kako se uništava gamad, selidba, njega domaćih životinja, kad želimo otputovati, instalacije u kući, električni i plinski aparati u kući, muzički aparati u kući), Žena domaćica (prehrana i ljudsko zdravlje, vještina kuhanja, recepti, specijaliteti, roštilj, serviranje vina, hladna i topla pića, dijetalna ishrana bolesnika, spremanje voća i povrća, zamrzavanje hrane, važnost mlijeka, povrćarstvo, peradarstvo, cvijeće u kući i oko kuće), Žena i zdravlje (kako očuvati i unaprijediti svoje zdravlje, liječenje bolesti biljem, kako usporiti starenje, alkoholizam ugrožava život, hitna pomoć, njega bolesnika u kući), Žena i obitelj (o braku, spolni organi žene i njihova funkcija, kontracepcija, neplodnost i UO, njega novorođenčeta i djeteta, razvitak djeteta, odgoj predškolskog djeteta, odgoj školske djece i omladine), Žena i moda (suvremeno odijevanje, muška moda, dječja odjeća, kačkanje, čišćenje i njegovanje odjevnih predmeta, njega ljepote), Žena i društvo (o lijepom ponašanju, za volanom, horoskop i kalendarske pojedinosti planeta). Phew

Imam nekakvu čudnu slabost na informacije o načinu života u socijalizmu, pogotovo onih malog čovjeka – heroja klase radilice zaposlene u industriji, mirnog života, sa stojadinom i random dodžem u dvorištu. Možda zato što imam dojam, po svojim najbližima, kako se tada nije loše živjelo. Znam da brojni na ovakve napise skoče i krenu pričati priče o djedovima, manjku slobode u vjerovanje u boga, hrvatskom proljeću, ovome, onome, no ja ne mogu drugačije nego primarno krenuti od iskustva ljudi iz svoje neposredne blizine. Na stranu na mah s brojnim rupama socijalizma, sviđaju mi se vremena u kojima su se stvari popravljale a ne bacale, nezaposlenost se tražila elektronskim mikroskopom, bilo je vremena za sve, radno vrijeme dozvoljavalo je privatne živote i čovjek nije bio toliko žrtva marketinga i jeftinog PR-a koji bi trebali stvoriti iluziju kako je prosječnom čovjeku dobro u životu dok, ironično, grca u dugovima, kreditima i blokadama. Živimo u predivnim vremenima – brojnima je normalno i sasma podrazumijevajuće plaćati usluge pranja veša i peglanja, “tetu čistačicu” da uredi kuću jer se “nema vremena” (ovo mi je bolesno preseratorski i wannabe buržujski do razine da mi se povraća), djecu čuvaju “tete čuvalice” (boga mi, ne znam postoji li ružnija sintagma u hrvatskom jeziku od ove) itd. dok sami ne poznajemo niti elementarne osnove nekakvog domaćinstva – postavite si pitanje, koliko zapravo malo mlađe populacije zna pravilno opeglati  košulju? Da se razumijemo, nisam ni ja znala kako točno ide protokol (a postoji!) dok nisam prije 5-6 godina došla u posjed ove knjige, velikog scrapbooka moje svekrve. Nisam nijednom poslije na ikakav drugačiji način opeglala nijednu košulju, a postoje brojni drugi primjeri koje sam također prihvatila jer za njih jednostavno dotad nisam znala.

Knjiga danas nema stopostotnu primjenjivost zbog modernizacije načina života i činjenice da postoje brojna nova saznanja koja su sjela na mjesta ovih napisanih, ali ima čitav niz zanimljivosti koje bi zbilja bile korisne i upotrebljive svakome od nas. Za kraj, evo nekoliko citata, a na krau knjige nalazi se i socijalistički primjerak Barnuma