Otišla sam pogledati film bez ikakvih istraživanja radnje, tuđih komentara, monotonog “ona scena veze nema sa fizikom” dronea fizičara koji regularno prati SF filmove i ičega što bi mi pokvarilo gledanje. Pogledala sam usputno samo jedan trailer

i procijenila kako će mi vizuala, kakva god priča bude bila, biti sasvim dovoljna. Bila sam spremna ignorirati potencijalne emocije, patetiku i dramuzgaru, dokle god protagonisti budu uklopljeni u lijepe kadrove, komadiće svemira.

Uz sve, ono što sam uspjela iščitati iz trailera asociralo me na najdražu epizodu Futurame. U njoj Bender nesretnim slučajem biva ispaljen u svemirska prostranstva, u uvjetima vakuuma i bez trenja gdje je osuđen na ∞ plutanje svemirom. Ovo je film činilo moguće posebno zanimljivim jer mi je koncepcija beskonačnosti i gubitka u njoj fenomenalna u svojoj nezamislivosti. Možete li pokušati predočiti si beskraj i ne osjećati apsolutno strahopoštovanje?

Glumaca u filmu vrlo je malo. U većini kadrova pojavljuje se Sandra Bullock, doktorica u prvoj svemirskoj misiji, tek povremeno i nakratko prekinuta Georgeom Clooneyem koji glumi Tonya Starka. Klasična američka bitanga, prekaljena u svom zanatu, svemirski vuk u svoj svojoj srži i snazi, recimo. Na visini od oko 600 kilometara u termosferi i sa prekrasnim pogledom na Zemljinu konveksnost nađu se oboje u situaciji kada prema njima lete krhotine svemirskog otpada, krećući se ogromnim brzinama i ponašajući se kao metci. Ovdje kreću problemi, razvijanje instinkta za preživljavanje i traženje načina kako vratiti se na Zemlju.

Kamera je rijetko statična, konstantno je i u prilično snažnoj rotaciji oko njezinog tijela. Posebno mi se sviđa uporno praćenje njenih emocija na licu, od trenutaka kada pere ruke od svega uz inuitsku uspavanku do suza i intuitivnog pritiskanja botuna sa kineskim slovima nakon ulaska u Shenzhou. Naravno, povremeno uleti i lice zadovoljstva i sreće, ali i znojenje u strahu, teško disanje, vodena para u hladnom zraku pred njenim usnama kao i umorno lice nakon teške bitke. Toliko je dobro izvedena da sam provela tih 90 minuta doslovno ne dišući.

U dobrom dijelu tih kadrova u pozadini zjapi Praznina Svemira, nimalo suptilno ističući dubinu svake scene i u svakoj sekundi podsjećajući koliko je bezdan blizu.

gravityFilm je iznimno atmosferičan. Ni na tren ne pokušava ne podsjetiti nas koliko je svemir nevjerojatno beskrajno ogroman i kolika šansa postoji za preživljavanje kolapsa kroz koji prolazi ovih par likova.

Od posebnih scena ističem Sandrin ulazak u Sojuz i onaj kratkotrajni smiraj i lebdenje nalik mirovanju fetusa u uterusu. Savršeni mir. Isto tako, divan je i onaj komadić sekunde u kojoj Sandra biva tako fragilno pričvršćena za kablovinje Hubblea i kada drži Clooneya faktički za vršak prsta. Poezija i savršenstvo trenutka, upravo zbog njih sam i otišla na film, u nadi da ću ih i vidjeti i zbog njih pregoriti lošu priču koja to zapravo i nije.

Jedina mana filma jest uporno prostituiranje Rusa kao krivaca za nezgode. Stvarno nepotrebno i jeftino. Unatoč tome, pogledajte film. Topla preporuka.