Joika kjøttkaker i viltsaus

Moje je opće pravilo po ulasku u neku od država kušati redom dostupna autohtona jela jer me jednostavno zanima što ljudi jedu, kako su prilagodili hranu načinu života i kakve namirnice pritom koriste. Pripremam već neko vrijeme post o tradicionalnim norveškim jelima, a kao uvertiru objavljujem priču o simpatičnim Joikinim mesnim kuglicama.

Mjerkala sam konzervu Joika na policama trgovina i na čijoj je deklaraciji, osim simpatične ilustracije veselog Sami dječaka u tradicionalnoj narodnoj nošnji, stajao kratki opis sadržaja – mesne kuglice od irvasovog (sobovog) mesa u “divljem” umaku. Kupila sam skoro polukilsko pakiranje s namjerom da ga večeram s Lazićem u kombinaciji s rižom ili pire krumpirom i pekmezom od lingon brusnice, kako bi i trebalo biti pojedeno.

Svako je jelo preslik, manifestacija i u neku ruku metafora okružja u kojem se tradicionalno jede. Samiji žive u području krajnjeg sjevera Europe, žive prilično jednostavno i danas, sunce vide par mjeseci godišnje, svježe povrće je luksuz, a meso irvasa zasigurno je jedan od glavnih resursa nutrijenata. Stoga nije bilo za očekivati paletu okusa začina, atraktivni miris i vibrantne boje. Hell, znala sam da me čeka nešto spartansko. Jednostavno i siromašno.

Kuglice su imale specifičan aftertaste, gorkasto-kiselkast šmek i dosta mekanu teksturu. Umak je nalik gravyju (sokovi i masnoće koje se izdvoje iz mesa pri pečenju/kuhanju zgusnu se brašnom i spravi umak) i u ovom slučaju nema okusa. Đumbir, muškatni orah i piment navedeni na deklaraciji doslovno su u tragovima, a okus je u konačnici perfektno preslikao prostor u kojemu se veći dio godine besprijekorno vidi aurora, regularne su zimske temperature od -40C i tanjur zelene salate bez uvoza bio bi samo fikcija.

Poslikala sam tanjur i zaključila da je pametnije uslikati simpa ambalažu koja me primarno i privukla.