Litra?

Razmišljam o slaganju vremenske kapsule koju bih zakopala na skrovito mjesto na kojem bi bila sigurna i dostupna i za 50 godina. Na stranu na trenutak s problematikom nalaska takve lokacije, šta u kapsulu staviti? Šta je zapravo toliko vrijedno i zanimljivo, posebno i odstupajuće u ovim dosadnim vremenima, što će za mene imati isti značaj i nakon pola stoljeća? Imam nešto manje od mjesec dana za kompajliranje i stakliciranje krša koji samo meni nešto vrijedi, plan je porinuća 4. rujna.

Post je ujedno i poruka Laziću da skupi materijala za 50% volumena dvolitarske tegle. Upravo snima svatove u nekoj zabiti (Kaniža? Bebrina? Gundinci?) i mislim da neće u kuću prije 4 ujutro. Sutra nastavlja snimanje, pa evo malo materijala za razmišljanje između dva drmeša.

np: DOWN – where I’m going

Prvo, tegliziram jednu svoju i jednu njegovu sliku. Ništa ekstra, tek toliko da se ne moram naprezati pri prisjećanju kako sam izgledala :))

Kad nekome dolazim kao gost, sa sobom nosim DVD sa najboljim epizodama Malcolma, Crnog Guje, Scrubsa, Života na sjeveru, Seksa i Grada, Seinfelda (Merv Griffin show, jasno :)), Šljama, Chrisa, Kamenčića… Četiri i pol gigabajta čistog smijeha mi se čine kao dobra solucija, umjesto generičkog poklona inače namijenjenog za generičke ljude. Takvi dobijaju kilu naranči ili Jadro kekse. Sumnjam da će tada DVD biti upogonjiv, ali nema veze. Stvar je u svakom slučaju samo u simbolici, ionako znam cijeli “Alien Hunter” skoro napamet

U čast glazbi Lijepe Naše koja leži ukomirana u pred-eutanazija CEBE-GasGas stanju ide album jedine grupe koja je do prije nekoliko godina nešto vrijedila, “Uskladimo toplomjere” – The Beat Fleet. Dobila sam ju na poklon od Lazića prije puuuuuno godina, na njegov rođendan. Kako inače ne stojim najbolje sa datumima, fulala sam njegov rođendan nekih 48 sati i kao rezultat dobila čančanje. Kazeta je bila bonus

Paketić onih grozomornih kondom-style prozirnih tregera za grudnjake, simbol jeftinjak trebica/seljančica koje ih valjda još uvijek smatraju nevidljivima. Meni od pomisli na samo nošenje tog smeća staje poveća knedla u grlu… nema šanse da ja to nosim
Kao protuteža kineskoj plastici i simbol mog odijevanja ide komadić this-is-for-the-people-of-the-sun narančastog lanenog platna od kojeg sam prije par mjeseci sašila hlače. Vežem ga komadićem vune, mojim omiljenim materijalom za izradu odjeće.

Crna gumica za kosu. Vječni kamen spoticanja i sredstvo vezivanja kose. Lazić kupi 10 komada i za dva dana više nema nijedne. Potom ih redovito pokrade, misleći valjda da ja ne znam brojati
(Laziću, nedajtibog da otkopaš teglu u krizi za gumicom!)

Fancy-žlica koju je Lazić maznuo u jednom od supermarketa da bi olakšao hranjenje prefinim sladoledom od ricotte na kolodvoru.

Vujina podsjetnica interventnih snaga žohar-egzorcista grada Beograda, “Smrt za gamad i glodare”, agencije Zapis. Šteta što nisam maznula i promo letak. Damn. Kad ga je čitao na glas, valjala sam se u hodniku skupa sa Lazićem od smijeha kao tijekom neke od boljih epizoda Crnog Guje Simbol je prve poslijeratne posjete prijestolnici kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, miša u Titovoj kripti, moto-defilea gradom, zanimljivih susreta i brojnih ljudi, od Quasaara i Josepha do čiče koji je Laziću prodao ultrabrzosušeće ljepilo i duct-tape dok sam sa druge strane autoputa spavala na betonu.
Ako Lazić dozvoli, odrezat ću komadić gume koju je krpao u kasne noćne sate u Babinoj Gredi… toliko ju se spominje, a stoji kod mene na prozoru od šupe, srolana kao burek. Ovako će makar imati pravu simboliku.

Kovanica od 5 kuna, novčić sa mrkim medvjedom. Bit će lijepo vidjeti kovanicu za koju se danas može kupiti kruh ili mlijeko u vremenu kad se ne budemo sjećali da smo imali svoju obalu i otoke, svoje tvrtke, svoje proizvode, trgovine itd. Za pedeset godina ni euro neće postojati, a Europska unija, kojoj se sada očajnički učmarujemo će biti tema viceva, sprdačine i satire u kontekstu utopijske zvizdarije. Što i zaslužuje.

U čast prvog fotoaparata kojeg sam kupila svojim novcem, zaslužnog za dugi niz godina slikanja svega – od lisnih uši

do kamenoloma uz obronke Papuka

ide SD kartica od 16 MB koju sam dobila s njim. Došao je InterEuropom na 5.9.2005., na Lazićev rođendan.

Jedna Nhanduova presvlaka (treba li uopće objašnjavati zašto?):

Mala epruveta sa navojem i čepom, dupkom puna zrna pšenice Srpanjke, naše sorte. Osobni tribute Svalbardu, moja osobna “zaliha” koja to zapravo nije.

Epruveta sa par mililitara morske vode uzete iz luke Oslo, kad je Lazić prije 4 godine otišao na burazovo vjenčanje. Voda kojom su plovili Vikinzi mora biti u tegli, otkako sam kupila Mjollnir, ne skidam ga sa vrata.

Mala lučica i šibice. U slučaju da 4.9.2058. godine samo jedna osoba dođe do tegle, u svrhu malog odavanja počasti. Tražit ću da mi otpjeva nad teglom “Hip to be square” Huey Lewisa & the Newsa… a ja ću njemu “Great Salt Lake” Band of Horsesa. Valjda ne.

Popis je u nastanku i podložan je dodavanju novih itema.