Ne znam kako vi stojite sa time, ali mene ova božićna glazba koja trešti iz svih raspoloživih izvora ubija. Mislim, ništa čudno; sutra ujutro je Božić. Voljela bih jedino da se umjesto svih ovih “Let it snow let it snow let it snow…” čuje neka od naših tradicionalnih božićnih pjesama. Znam da je nerealno i znam da bi se, paradoksalno, teško uklopile u ozračje koje trenutno dominira ali ne mogu protiv sebe.

Ipak, želim vam pokazati nešto što mom uhu izrazito odgovara ovih dana.

Muslim Magomaev, sada već pokojni bariton podrijetlom iz jednog od fragmenata nastalih raspadom sovjetskog sojuza zvuči nešto ugodnije.

Neki ga zovu sovjetskim Sinatrom. Ja ću ga zvati sovjetskim ekvivalentom Meiko Kaji. Glazba je dosta stilski slična, melankolična, elegična, na prvo slušanje teška i dramatična ali izrazito uvjerljiva i sočna. Kako i ne, kad je glas koji ju izvodi rođen za glazbu i odgajan u glazbi. Muslimov djed je bio skladatelj i dirigent, ključna osoba azerbajdžanske filharmonije grada Bakua a junior je već sa 3 godine svirao klavir po sluhu. Sin scenografa i kazališne glumice je u petoj godini skladao prvu melodiju, a za života je pisao glazbu za filmove, vodio radijske i televizijske emisije. Kod nas potpuno nepoznat, na području bivšeg SSSR-a je velika zvijezda; stvorio je ugled pjevajući tada popularnu glazbu kvalitetnim i školovanim glasom opernog pjevača.

Ima nešto u retro glazbi što mi posebno odgovara. Možda je to duh minulih vremena, autentičniji pristup glazbi (nekako se (možda :misli2: ) zavaravam da je tada bilo potrebno nešto više od raširivanja nogu i piskutanja o tome da bi se došlo na televiziju), kako u stvaranju, tako i izvedbi određene pjesme. Dodaj još i ruski jezik :herc2: – ma jel može bolje?

Godinu dana prije svoje smrti se Magomaev pozdravio sa rodnim gradom;

Good-bye, Baku! Oh, Turkic sky, good-bye!
The blood is very cold, I’m weak, you see…
But I can promise you, I’ll keep in mind
The tender wave of Caspian great sea.

a ja mu želim laku sovjetsku zemlju.