Mordorska feijoada

Budući da rado kuham jela podrijetlom iz raznih država i veselim se svemu novome što primijetim a učini mi se barem malo intrigantno, nije mi dugo trebalo odlučiti skuhati feijoadu kada sam prekjučer naišla na dobar recept. Radi se o brazilskom nacionalnom jelu – crnom grahu kuhanom s mesom i povrćem. Portugalski ne volim jer je sav užvakan i žvavžvavljiv, ali riječ feijão (grah) tako dobro zvuči. Dayummmm :herc2: ! Proučila sam desetak varijanti i zaključila kako većinom kada kuham grah zapravo radim feijoadu tj. nešto slično njoj. Volim da je pun povrća, okusa, začina i zasitan. I obavezno mora imati komad dimljenog mesa jer drastično popravlja okus cijele kompozicije. Ovdje ne prolaze “dimovi” iz bočica, jednom sam prilikom kupila tu herezu na užas slavonskih bogova i njime uništila jelo – nikad više neću s time imati posla.

Jučer nisam našla suhi crni grah, što me razočaralo jer razlike u bojama prate i konzistencija kuhanog endosperma, puterastost, level raskuhanosti i ostali parametri koji definiraju savršenost graha. Dohvatila sam paketić najcrvenijeg bubrežnjaka, dobrano ga namočila tijekom 24 sata i bacila u lonac s karameliziranim lukom, komadima buta, šunkom, kobasicom, hrpom ribane mrkve, kombu algom i jedno 10 začina (redom: đumbir, češnjak, asafoetida, muškat, slatka paprika, nekakav pikantni miks kajenske paprike koji sam dobila iz Osla, rajčica u prahu i oprezno doziran shoyu jer je grah pun suhog mesa). Kuhao se dok nije postigao onu punoću i šmek zbog kojeg mi je to najdraže jelo. Nije crn kako je trebao biti, ali je duboko tamnosmeđ, skoro kao kava. I nije čorbast, jer preferiram guste i bogate grahove.

Ono što cijelu situaciju čini krajnje uvrnutom jest moja namjera da skuham feijoadu u najtoplijem danu u godini. Tako su bar u panici najavili Večernji, Jutarnji i ostatak medijskih mediokriteta koji žive od sijanja panike. Prognoze više niti ne gledam jer me samo izdeprimira pomisao na ubitačne žege i brojeve koji probijaju psihološke granice i testiraju moje strpljenje. U kući je bilo vruće, ali baš ono friking pajping madrfakin hot vruće vruće vruće. U jednom su trenutku kroz kuhinju prošla dva omanja lika dlakavih i golih stopala i pitali su me kojim putem do fiery chasma u koji trebaju trknuti komad nekakvog nakita. Čak se i poznato zimogrozni Lazić oglasio šaljući i mene i feijoadu u rodne krajeve. Don’t care, BMK, because swag i uživanje u jednom od najboljih grahova u zadnje vrijeme.

Fotografiju feijoade forged in the fires of Mount Doom kačim sutra, kada naiđe bolje svjetlo.

edit: feijoada, servirana s rižom i narančama po pe esu.

Gusto, crveno, sočno, umjereno pikantno i stvarno bogatog okusa.