Mordorska feijoada
Ivana
Budući da rado kuham jela podrijetlom iz raznih država i veselim se svemu novome što primijetim a učini mi se barem malo intrigantno, nije mi dugo trebalo odlučiti skuhati feijoadu kada sam prekjučer naišla na dobar recept. Radi se o brazilskom nacionalnom jelu – crnom grahu kuhanom s mesom i povrćem. Portugalski ne volim jer je sav užvakan i žvavžvavljiv, ali riječ feijão (grah) tako dobro zvuči. Dayummmm :herc2: ! Proučila sam desetak varijanti i zaključila kako većinom kada kuham grah zapravo radim feijoadu tj. nešto slično njoj. Volim da je pun povrća, okusa, začina i zasitan. I obavezno mora imati komad dimljenog mesa jer drastično popravlja okus cijele kompozicije. Ovdje ne prolaze “dimovi” iz bočica, jednom sam prilikom kupila tu herezu na užas slavonskih bogova i njime uništila jelo – nikad više neću s time imati posla.
Jučer nisam našla suhi crni grah, što me razočaralo jer razlike u bojama prate i konzistencija kuhanog endosperma, puterastost, level raskuhanosti i ostali parametri koji definiraju savršenost graha. Dohvatila sam paketić najcrvenijeg bubrežnjaka, dobrano ga namočila tijekom 24 sata i bacila u lonac s karameliziranim lukom, komadima buta, šunkom, kobasicom, hrpom ribane mrkve, kombu algom i jedno 10 začina (redom: đumbir, češnjak, asafoetida, muškat, slatka paprika, nekakav pikantni miks kajenske paprike koji sam dobila iz Osla, rajčica u prahu i oprezno doziran shoyu jer je grah pun suhog mesa). Kuhao se dok nije postigao onu punoću i šmek zbog kojeg mi je to najdraže jelo. Nije crn kako je trebao biti, ali je duboko tamnosmeđ, skoro kao kava. I nije čorbast, jer preferiram guste i bogate grahove.
Ono što cijelu situaciju čini krajnje uvrnutom jest moja namjera da skuham feijoadu u najtoplijem danu u godini. Tako su bar u panici najavili Večernji, Jutarnji i ostatak medijskih mediokriteta koji žive od sijanja panike. Prognoze više niti ne gledam jer me samo izdeprimira pomisao na ubitačne žege i brojeve koji probijaju psihološke granice i testiraju moje strpljenje. U kući je bilo vruće, ali baš ono friking pajping madrfakin hot vruće vruće vruće. U jednom su trenutku kroz kuhinju prošla dva omanja lika dlakavih i golih stopala i pitali su me kojim putem do fiery chasma u koji trebaju trknuti komad nekakvog nakita. Čak se i poznato zimogrozni Lazić oglasio šaljući i mene i feijoadu u rodne krajeve. Don’t care, BMK, because swag i uživanje u jednom od najboljih grahova u zadnje vrijeme.
Fotografiju feijoade forged in the fires of Mount Doom kačim sutra, kada naiđe bolje svjetlo.
edit: feijoada, servirana s rižom i narančama po pe esu.
Gusto, crveno, sočno, umjereno pikantno i stvarno bogatog okusa.
D me ubije ak napravim bilokaj na zlicu prek ljeta. jer kuis, manestre nisu ljetno jelo.
Strašno. Što je život bez juha? BMK koliko je stupnjeva vani, ako mi se jede tečna hrana, ješću ju. Jedino što ću prilagoditi sezoni, ovo je baš bio ekstrem i ne radim to često, pakleni kotao do ibera.
Samo žalim što nenađoh crnog graha.
Joooooooj, svartberže, što te briga što je vruće. Očito uživaš i očito dobro kuhaš i očito se kod vaas dobro jede :DDD
Dobivam redovito komentare o zazubicama kada ljudi gledaju moje slike, čitaju opise ili u konačnici kod nas i jedu, kao i pitanje “kaće restoran?”. Ja sebe totalno vidim kako vodim nekakvi mini restorančić i kuham 15 sati na dan, ali ne u ovim ekonomskim uvjetima i s ovakvom legislativom. Nažalost, imam priliku iz prve ruke vidjeti kakve kretenarije kao zakone definira ona ekipa gore i jebeno ne želim imati nikakve veze s tim. Bar još neko vrijeme.