Ušli smo u topli dio godine koji baš i ne volim pretjerano. Živim dosta visoko u zgradi i cijeli je stan potpuno na južnoj strani. To znači da ljeti pri žegama između mene i Sunca stoji samo prozor, što je u svakom pogledu i više nego poražavajuće za mene.
Kada se stan propisno ugrije, postaje infierno koji po definiciji ne podržava život, a takvo stanje dominira negdje do sredine kolovoza. Ipak, postoji jedan gušt koji bi po definiciji trebao biti napor, ali je, zapravo, jedna od rijetkih svijetlih točaka ljeti. Kada sunce dobrano zađe, sjedam na bicikl. Sat i pol vožnje po svježem zraku riješi problem opće demotivacije i letargije koja me opletu kada pogledam u termometar s detektiranih četrdesetak u hladu.
Nastojim voziti se solo. Osim što imam specifičan tempo i ne priča mi se nimalo i s nikim dok gazim biciklom, koristim noćno bicikliranje kao priliku da se zbilja odmorim od ljudi. Nasip nije uvijek najsretnija opcija jer po zalasku sunca izlaze svi koji žele trčati i šetati uz rijeku. Stoga kombiniram putanje za koje pretpostavljam kako nemaju previše ljudi ili makar ne toliko kao nasip koji mi je doslovno pod nosom.
Obično nakon vožnje uđem u kuću, zadovoljno za sobom zatvorim vrata, otuširam se i samo legnem na spavanje, znajući da je jedna noć manje na kalendaru do kraja zvizdana.
Jashta, nema do ljetnog nocnog bicikliranja. I da, solo biciklisanje je in. Glatko odbijam svaku ponudu za druskastim bicikliranjem jer druga strana ne moze pogoditi moj ritam voznje, kao sto kazes. Tj.mogao bih prihvatiti bicikliranje u dvoje, ali je izrazito mala sansa da naletim na osobu koja zadovoljava moje kriterije. Tj. recmo da sam pomalo sebican jer volim da je po mome. Drugo je da ne znam kako ce moje bicikliranje izgledati, nekad samo lagano okrecem pedale, nekad mjenjam ciklicki ritam izmedju sporog i brzog. Nemam smjer, smjer se smislja ” u hodu” i tu 99% poznanika otpada…volim eksperimentirati s smjerom kretanja. Kako se u zadnje vrijeme krecem Maksimirskim parkom, tamo je to itekako izrazeno. Gro lijevo desno krizanja, a hocu li ici lijevo ili desno tu odluku donosim 5 m prije krizanja. I ta sloboda odlucivanja mi je prijeko potrebna.
btw. Ktm-emče s slike je tvoj bic?
Sve što napisa – stoji. Čitaš mi misli, na identičan način i ja vozim, samo se ja vrzmam drugim dijelom grada. To je jedina razlika.
Jes. Družimo se nekih 5 godina, nepoderiv je. Javno sam se izjasnila jedno 53 puta kako ne odgovaram za svoje postupke ako budem imala sreću da naletim u tren kada ga netko krade.
Also, volim imati komociju pauza i upijanja zen trenutka koji me pukne u odredjeno vrijeme…
Ne znam kojom rutom picis…no meno je ok ruta, kondicijski isto ok dodje, krenut nis Radicevu i pedalirat do krizanja s Opatickom…i odmah tam prek puta Zvjezdarnice je ulaz u jedno dvoriste. Kad se udje u njega primjetis da s desne strane ima jedan strmi puteljak koji vodi do podnozja, tj.odveze te maltene ispred Kina Tuskanac…zatim krenem strmim puticem koji vodi direkt do Zelengajskog parka i onda nastavljam gore nis Tuskanac glavnom cestom…cijela trasa je uzbrdo pa ak se zeli vjezbat noge, ubacit u tezu brzinu i zezi Misko.
Ofkors ti si lako moguce sa ovim vec odavno upoznata te moj upis je nikaj vise nego za spremit u Captain Obvious ladicu. ^_^
Meni je super svaka ruta za koju predmnijevam da neće biti kontaminirana pješadijom. Nemam dovoljno nerava za izbjegavanje ljudi koji hodaju ulicom i autistično tapkaju po mobilnima – ja ti volim voziti, al ono, voziti ful brzinom što ne mogu baš svud. Tamo gore nisam često ni danju, noću samo kada sam u prolazu. Jednostavno nisam u tom smjeru.