Iako u životu, na svoju veliku žalost, kao učenik posljednje generacije pionira nisam doživjela niti jedan jedini sat domaćinstva u školi, smatram kako bi bilo od iznimne koristi onima koji bi ga slušali kada bi postojao. Za početak, bio bi vrlo djelotvoran na mikro-razini, onoj obiteljskoj, a shodno tome vjerojatno i društvenoj na široj razini. Što bismo njime dobili danas, zapitat ćete se. U ovo vrijeme pametnih telefona, (ne toliko) pametnih ljudi, nekvalitetne odjeće koju je jeftinije zamijeniti novom nego potruditi se oko čišćenja fleke i održavanja, ideja o ovoj metodi popunjavanja ionako nakrcane satnice prosječnog školarca nije pretjerano zanimljiva i sumnjam kako će se vratiti u postojeću koncepciju, ali smatram kako je dovoljno zanimljiva makar da se podsjetite o čemu je riječ.

U principu, priča se rotira oko menadžmenta vašeg doma na svim razinama i pokriva:

• upoznavanje namirnica i kategorija hrane
• upoznavanje načina uzgoja i skladištenja
• praktično kuhanje obroka i deserta za obitelj
• upoznavanje normativa (količine sirovina prema broju gladnih usta oko stola)
• upoznavanje nutritivnih vrijednosti namirnica koje se pritom koriste
• teorija odgoja djece
• upoznavanje vrsta tkanina, odjevnih predmeta, načina održavanja i čišćenja
• čišćenje domaćinstva i održavanje higijene
• uređenje prostora za život i osnove dizajna interijera
• izrada namještaja i kućnih dekoracija
• održavanje kućnih financija i učenje o raspolaganju novcem; računi, krediti, obračun povrata poreza itd.
• izrada odjevnih i funkcionalnih predmeta, koristeći tehnike ručnog rada – pletenje, šivanje, kačkanje (aka heklanje), slikanje, crtanje, čak i izrada tekstila
• održavanje kućnog bilja, ljubimaca
• održavanje okućnice.

Starije forme domaćinstva kao predmeta pokrivale su esenciju čovjekovog opstanka – pečenje kruha, izradu sira i maslaca, ukuhavanje hrane radi konzerviranja, sušenje namirnica, travarstvo, izradu sapuna, izradu vune od ovčjeg runa, tkanje tepiha i tekstila. Većinu navedenog danas radi industrija, ili u slučaju RH, industrija država od kojih uvozimo proizvode. U svakom slučaju, meni se ne čini nimalo loše poznavati makar ideju koja iza toga leži i kako napraviti nešto jednostavno kao što je sir, a potom na pravi način skladištiti ga i iskoristiti u pripravi jela.

Koliko se ovo sve navedeno ne uklapa u život modernog čovjeka govore činjenice: prosječan čovjek radi od 9 do 5 (iz kuće izlazi u pola 8, vraća se kad završi sve obveze ), ne doručkuje ili konzumira jela iz pekarskih objekata smještenih na putu do posla, ručak naručuje na poslu od servisa za dostavu i restorana i u međuvremenu srče šarene smoothiese jer su dovoljno brzi a zdravi. Rado večera vani ili instant hranu iz mikrovalne kod kuće, odjeću pere kada stigne i koristi usluge kemijskih čistionica. Ne zna promijeniti utičnicu, gumicu na slavini, djecu mu čuvaju vrtići i pegla karticu zaboravljajući da ona nije tu radi njega, već on radi nje. U iluziji da nema vremena za svoj dom, plaća čistačice da mu ribaju pločice i peglaju veš dok on odlazi na tretmane opuštanja, u glavi pripremajući se za sljedeći radni tjedan.

Jedan od problema koji najviše upadaju u oči u ovom kontekstu poprilično je paradoksalan. Domaćinstvo percipiramo, uglavnom, kao predmet koji bazdi na socijalizam, skupa s tehničkim odgojem, pilicama i izradom predmeta od gipsa. Stari jugo-mastodont od predmeta nije nikakav relikt, iščeprkan ispod debelog sloja snijega i leda, već je vidno upotrebljiv – zanimljivo, čak i jedna USA koja je progonila sve što je zamirisalo na komunizam, uredno i danas u školama ima ovaj predmet, doduše, u metamorfiranom obliku – adaptiranom potrebama modernog čovjeka.

Vjeronauk u školi smatram suvišnim i nepotrebno nametnutim, vjerujući kako je logičnije da se ovom materijom učenici bave kod kuće, u društvu roditelja ili vjeroučitelja, ali smatram kako bi se ovakav predmet lijepo uklopio s makar jednim satom tjedno tijekom školovanja. Što je najgore što se može dogoditi? Učenici će, možda, dobiti priliku razmišljati o koncepciji minusa na bankovnom računu, zariti prste u tijesto i naučiti zašto se u mješavinu kvasca i brašna dodaje šećer ili zašto je neprihvatljivo otvarati vrata pećnice dok se u njima peče kruh ili “košarice” princes krafni, naučiti suziti nogavice hlača bez šivaće mašine itd., što možda (vjerojatno) inače nemaju.