Kad sam čula za film Her i vidjela na kojoj koncepciji leži priča, pomislila sam kako bi ga baš bilo dobro pogledati. Otad je prošlo nekoliko mjeseci, uspjela sam čak i zaboraviti na njega. Iako smatram kako generalno nije toliko loš, dapače, ima odličnu idejnu misao (alijenacija, razvoj tehnologije, evolucija AI-a, suštinski poremećeni ljudski odnosi i činjenica kako je lakše razviti emocionalnu konekciju s potpunim neznancem nego RL osobom, makar bio i AI skripta s glasom Scarlett Johansson), kiksa u izvedbi. Veliki YES ide na račun: predivnog Šangaja, zraka sunca koje elegantnom toplinom nalik jutarnjem suncu obasjavaju Twomblyja dok šeta među hjudž zgradurinama, ponekih klavirskih minijatura koje podebljavaju scene i činjenice kako se radi o SF-u vrlo temeljito zakamufliranom u melodramicu s hipsterskom muzikom i vintagerajem. Svidjelo mi se i kako Twombly panično promatra druge muškarce u prolazu koji moguće komuniciraju sa Samanthom, tražeći slušalicu u ušnoj školjki.
Ostatak je nešto za čime ne biste puno plakali ako ga ne biste vidjeli.