O spavanju u prirodi

S vremena na vrijeme stižu mi upiti i rikvestovi za teme koje pojedini čitatelj želi vidjeti na svartu. Budući da je meni izrazito ne-problem sjesti i napisati pokoju rečenicu, velika većina članaka promptno završi uploadana i prezentirana daljnjem čitateljstvu. Neobično mi je zanimljivo ustanoviti kako me netko percipira kao znalca na nekom od polja, što me veseli. Ako ikako mogu biti od pomoći, dati ikakav savjet u vezi ičega ikad , nastojat ću biti korisna. Isto vrijedi i za RL, to je svjestan svatko tko me poznaje.

Posljednji upit tiče se bivanja u prirodi, kampiranja i optimizacije pri šatorašenju. Neviđeno me veseli kada čujem kako netko ima želju raditi ono što najviše volim. Prenijet ću naša iskustva i sitnice na koje pazimo kada želim dići šator i negdje u miru prenoćiti.

Za mene je šator svetinja. Da imam kuću s dvorištem, spavala bih u toplijem dijelu godine skoro svaku noć bez grča u šatoru. Obožavam spavati na zemlji i jedva čekam svaku priliku da to i ostvarim. Ima nešto magično u pružanju po ravnoj tvrdoj podlozi, protezanju nakon cjelodnevnog putovanja motorom i puštanju tla povuče u sebe bilo kakvu nelagodu i mračne misli. Na putu nastojimo maksimalno moguće spavati u šatoru. U hostele i gostionice obično nas utjeraju nemile oborine ili kronični umor i bezvolja za traženjem lokacije.

Šator je glavna investicija i najvažniji faktor spavanja vani. Cjenovni rang šatora i šatorčina na tržištu široko je varijabilan. Primjerci kapaciteta za dvoje obično imaju cijene u rasponu od parsto do 3 000 kn. Najbolje i najhardkor primjerke vidjela sam u Oslu – koštali su i preko 15 000 kuna, ali po onome što sam detektirala po deklaraciji, s njima možeš imitirati dnevnu sobu na obroncima Kilimandžara. Nama to ne treba – dobar je start Intersport, poznat po redovitim i solidnim popustima na planinarsku i kampersku opremu. Hervis ne razumije koncepciju popusta i stoga umjetno digne cijenu prije akcije i kada akcija krene zapravo vrati iznos popusta na onaj prethodni. Vrhunac i Igloo sport prilično su skupi za naše apetite i u njih obično ulazimo po informacije; njihovi djelatnici šiju uredno ostatak prodavača-savjetnika po srodnim trgovinama.

Imamo McKinley šator od puta u Ukrajinu i dosta smo zadovoljni. Nama je, u principu, od esencijalne važnosti naći primjerak koji ne propušta vodu i koji raširen omogućuje dovoljno prostora da se u njemu udobno smjeste dvije medium osobe od cca 180 cm, skupa s moto opremom i najosobnijim stvarima, a ovaj je to omogućio i traje 3 sezone putovanja. Mora biti lako raširiv i sklopiv, što manji složen i što lakši. Prostor na motoru limitiran je, prilično. S nama idu samo esencije i ono što greškom ponesemo i obećamo sebi da sljedeće godine nećemo ni vidjeti, kamoli ponijeti.

Zbog povećane vlažnosti zraka nužno unosim na kraju dana na putovanjima svu opremu koju imamo na sebi. Nema goreg od oblačenja orošene odjeće ujutro na sebe, pogotovo ljeti pri onim groznim sparinama. Iz istog razloga spavam isključivo u šatoru. Ne želim se buditi ujutro s finim ljepljivim filmom od noćne vlage na licu.

Vreća za spavanje mi nije toliki faktor, možda zato što sam fokus stavila na šator i podlogu. Budući da smo na putu ljeti, nije bilo potrebe za modelima koji bi omogućili spavanje u vrlo hladnim uvjetima, stoga koristimo bazične modele od parsto kuna. Najbitnije mi je da se mogu bezbrižno oprati u vešmašini, što obavezno radim prije polaska i nakon povratka, uz eventualno pranje kada smo na putu i spavamo u hostelu koji omogućuje pranje rublja.

Podloga za vreću spada u stvari o kojima najbolje učiš iz prve ruke. Prve smo godine nosili vulgaris podloge za vježbanje, koje smo, osim za spavanje, koristili i kada bismo odlučili prileći nakon ručka. Kako takve podloge nisu pretjerano efikasne u namjeri da bilo što pod leđima učine neprimjetnim, za put do Norveške kupili smo nekakve “samonapuhavajuće”.

Ove “plave” nosimo sa sobom, skeljene vani da bi bile dostupne kad treba sjesti negdje, ali za spavanje koristimo isključivo one na napuhavanje.

Lokaciju za spavanje obično tražimo oko 9 navečer i nismo pretjerano izbirljivi. Nastojimo samo naći mjesto s dovoljno mira, gdje možemo odraditi bar 8 sati kvalitetnog sna. Nikad se ne naspavam toliko dobro kao kada sam na putu i spavam u prirodi. U šatoru smo obično u 9, najkasnije 10. Budim se ujutro u 6, ali drijemam i predem negdje do 8, da bismo na cesti bili najkasnije u 10. Bio mi je plan, kada smo krenuli prema Norveškoj, ponijeti patike i svako jutro otrčati koju rundu po brdima kada se probudim. Sreća pa nisam vukla ekstra tereta (nama je svaki gram bitan) – vrijeme nas po brdima nije poslužilo, a ustajanje ujutro iz toliko savršenih uvjeta čistog zraka i tople vreće za spavanje bilo bi čisto samokažnjavanje

Ako spavamo uz rub šume, što je često, obično lovimo zapadnu stranu u odnosu na drveće. Vjerujte, postoji dobar razlog – nema goreg starta dana od onoga kada te u 4 ujutro probudi sparina i toplina ljetnog sunca u kombinaciji s osjećajem da ležiš u mikrovalnoj pećnici.

Veliki sam protivnik skvotanja po zgradama i napuštenim objektima, osim u ekstremnim slučajevima. Nikad nisi siguran čiji je objekt, ometaš li nekoga i hoće li taj netko baš tu noć imati nekakvu potrebu za ulaskom u oronuli prostor. Ujedno, jako su hladni i vlažni. Koliko god je moguće češće, prilazimo kućama s dvorištima i poljanama uz kuće. Zamolimo smijemo li dići šator, što malo tko odbija, a dobijemo i priliku pričati s ljudima, što oduševljeno radimo.

Kad ustanovimo kako je lokacija povoljna, Lazić obično skida torbe i provjerava u kakvom stanju je motor, treba li što pritegnuti, podmazati lanac ili nešto tome slično. Šator dižem ja, napuhujem podloge, priređujem vreće za spavanje.

Ako mi se baš dade, kuham ramen prije spavanja. Obično ujurim u šator bježeći od komaraca, pišem utiske s ceste pod svjetlošću naglavne lampice

i u kratkom roku budem u dubokom snu.

Najjača lokacija ikad na kojoj smo spavali jest Gagarinovo polje.

Mislim da nema puno punktova koji mogu nadmašiti nešto ovoliko awsum.

Kiša je nešto što može uporno damoklomačevski stajati nad vama, bez namjere da prestane. U svakoj noći u koju liježete u šatoru može krenuti kiša. To je jednostavno tako. Jedino što možete napraviti jest odabir točke za šator koja nije nekakva depresija ili udolina. Tu sam grešku napravila samo jednom, kada me probudila spoznaja da ležim u par cm hladne vode. Oduran osjećaj.

Smeće iza sebe ne ostavljamo apsolutno nikad. Ni štapića za uho ili maramice. Baš ničega. Jednako poštujem tuđa dvorišta kao i  livade i šume – sviđa mi se ideja ostavljanja samo ugažene trave prolaskom motora i uslijed dizanja šatora. Nije toliko do eko-ideologije i nekakvog imaginarnog fašizma, koliko do osjećaja zahvalnosti prema vlasnicima livade i ledine u kombinaciji s praktičnošću i utilitarizmom.
Obično se nađe nekakva vrećica, koju punimo tijekom večeri, ujutro nakalemimo na motor i s prvom kantom za smeće likvidiramo ju.

Vatru ne ložimo, makar ne otvorenu. Imamo plinsko kuhalo koje nam služi za zagrijavanje obroka a i njega ne koristimo redovito. Ne mogu ovo dovoljno naglasiti – pazite na vatru iza sebe. Pazite na vatru kada gori i vjetar koji utječe na ponašanje vatre i žara.

Od hrane nije loše imati priručne suhe namirnice koje će poslužiti kao intervencija kada zagorite. Top preporuka su orašasti plodovi (kikiriki bez soli, indijski orasi, bademi, lješnjaci itd.). Ubit će i najgoru glad. Izbjegavajte slatkiše, radije navalite na svježe voćke. Jabuke su nešto što od srca preporučujem.

Voda, osim za piće, predstavlja nuždu za higijenu. Čovjek bi mislio kako na putu moramo biti prljavi, obzirom na uvjete, ali smatram kako smo izuzetno čisti. Peruckamo se dosta često – najbitnije je ukloniti znoj s kože. Nastojimo tijekom dana negdje napuniti jednu bocu vode koja služi kao intervencija, a u konačnici obično njome peremo ruke. Ujedno, pomisao na početak sljedećeg dana bez pranja zubi u meni izaziva jezu svih jeza. Ostavite čašu-2 vode za jutro, uvijek.

Kukci i bratija koje vas generalno može biti strah zaslužuju svoj komadić pažnje. Na području RH nemamo značajan broj životinja naoružanih toksinima opasnima po život pojedinca. Par pauka i par zmija nisu nikakav problem, a još manje slučajni i zaigrani prolaznici-kralješnjaci

Veći su problem grane i grančice pod šatorom. Osim što oštriji primjerci mogu probušiti donju plohu šatora, garantiraju nekvalitetan san i manijakalno preštimavanje dok ne uhvatite poziciju u kojoj se nećete osjećati kao fakir.

Socijalizacija je sigurno najvažnija stavka. Nastojimo ne biti bahati u nastupu kada se približavamo (obično nekakvom) selu ili rubu sela gdje ćemo dići šator. Kad vidimo ljude, uvijek u prolazu klimamo glavom ili mahnemo. Nije da smo neprimjetni; nerijetko u iznimno ruralnim krajevima bivamo prilična atrakcija s drndajućim četverotaktnim motorom koji najavljuje dolazak par kilometara prije nego priđemo. Rado pričamo kada imamo priliku sa seljanima. Dobro reagiraju na nas jer je očito da smo dvije budale na motoru a ne bijesni bajkeri koji jedu malu djecu.

Ne želim ići s nastupom da će nas netko napasti, opljačkati, silovati ili ikako zlostavljati. Na put krećemo bezuvjetno optimistični i krajnje dobre volje – ako ćemo krenuti u strahu i zazoru, bolje je ostati kod kuće. Ne zaboravite: nije svatko ovdje da vas ubije, siluje, čereči i mrcvari. Luđaka uvijek ima, to je sigurno, ali, računajte kako ih je manjina i kako je vjerojatnost da vas netko napadne zbilja mala. Čitat ćete po medijima kako povremeno neki turist strada od lokalaca. Nikad nećete čitati kako se tisuće ljud provedu dobro, jer to nije dovoljno zanimljiva priča i na konto nje nećete privući pažnju.

Budite hrabri i pozitivni. Ostavljajte dojam ljudi koji nisu opterećeni politikom, vjerskim opredjeljenjima i ne idu na put pod zastavom ijedne ideologije. Uđite u svaku znamenitost na putu, družite se, učite o prostoru u kojem ste završili i po povratku kući pišite i dijelite iskustva.