Poroci u Norveškoj

Odlučila sam posvetiti jedan post specifičnoj temi – onoj koja ima zasigurno najmanji utjecaj na moj život u Norveškoj. Radi se o alkoholu i duhanskim proizvodima, kao i kulturi i kontekstu koji povlače u životima stanovnika ove države.

Alkohol

Znate da je nacija ošla na kvasinu po pitanju alkohola i opijanja kada se police s pivom u trgovinama sa svakodnevnim namirnicama od 17 h popodne zatvaraju (pokrivaju tamnom ceradom, da budem preciznija) i alkohol vam nitko neće niti naplatiti ako ga i donesete na kasu. Ako država intervenira na ovakav način, znaš da je prijeđena svaka granica. Vino i žestoka pića kupuju se isključivo u lancu trgovina Vinmonopolet čiji je vlasnik Kraljevina Norveška i koje ujedno imaju i najveći izbor alkohola u državi općenito.

Vinmonopolet operates today within the framework provided by the Vinmonopol Act and the 1989 Act on the Sale of Alcoholic Beverages (the Alcohol Act). The latter aims to limit the social and personal damage which alcohol can cause by restricting consumption of alcoholic beverages.

Htjedoh nedavno kupiti bocu vina za pašticadu, no okrenula sam se na peti instantno i izašla sam van u sekundi kada sam vidjela cijenu malo boljeg vina.

Uvoz alkoholnih pića s više od 60% alkohola zabranjen je. Da budem iskrena, nemam nikakve veze s alkoholom do te mjere da na prvu nisam uspjela ni sjetiti se koje bi piće imalo preko 60% alkohola. Morala sam potražiti pregled udjela alkohola.

Zbog vrlo visokih cijena i poreza na alkohol Norvežani se ne napijaju po gradu i u kafanama. Netko je svojedobno bio vrlo promućuran kada se dosjetio pokrenuti pomorski turizam prema Danskoj i poticanje ljudi na oblokavanje u internacionalnim vodama. To znači da u petak popodne uđeš na brod, ubijaš se u piću do Kopenhagena, eventualno malo prošetaš kada doploviš, i potom sve ponoviš nazad kada laganini doploviš nazad u Oslo u nedjelju navečer. Djelić ove osebujne atmosfere opisala sam ovdje, u sklopu putopisa do Norveške.

Na isti je način država intervenirala kada je ustanovljeno sustavno curenje novca ljudima kroz prste na poker automatima i sličnim kockarijama. Ne mogu reći da ove poteze vidim kao pogrešne. Ako čovjek sam za sebe nema dovoljno razuma da svoje slabosti drži pod kontrolom, zašto ne bi država poduzela neke mjere?

U Norveškoj, ako se pije, ne pije se radi gušta. Cilj nije nacvrcanost nego potpuna odrvenjelost, otupljenje i obamrlost i čini se da na ovaj način funkcionira veći dio populacije koja pije alkohol. U praksi posljedice izgledaju ovako – idem neku večer s posla kući i zamolim konobara za smoothie 2 go sa sastojcima po njegovom nahođenju. Njegovo prvo pitanje bilo je “Oš ruma s tim?”.  :fp: Isto tako, idem gradom rano u nedjelju ujutro, i doslovno se spotičem preko lijepih Norvežanki koje se valjaju po ulicama, bauljaju žestoko intoksicirane i izgledaju kao trupla pobjegla s mrtvozornikovih stolova. Ono, hardkor, rastopljeni tuš u gelu preko pola obraza kao kod Gorgorothovaca, pretučeni izraz lica, fejk krznjaci, minjaci s razdrljenim porubom, redovno poderane štrample i padanje cipele sa stopala pri hodu. Grozomorno skroz.

Cigarete

Skupa s alkoholom pripadaju među luksuzarije i isto ih kači viša stopa poreza. Cijene variraju, naravno, od brenda do brenda, i nije neuobičajeno ići u okolne države po veće količine cigareta. Primjećujem daleko manji trend onih elektronskih zamjenskih cigareta (ne znam kako se pušači tih gluparija pogledaju ujutro u ogledalo, svjesni da koriste nešto što se zove e dimilica ) nego u HR.

Ono što mi se sviđa jest apsolutno pravilo nepušenja u objektima bilo koje vrste. Čak i autobusne / tramvajske / metro postaje imaju predivne table na kojima je istaknuto kako se radi o smoke-free postaji. Istinski mi se gadilo ono uobičajeno zagrebačko – voziš se tramvajem, izađeš na postaji xy, a vani te dočekaju 53 osobe koje zdušno saugaju dim cigarete i zapravo ulaziš u gustu zavjesu smrdljivog smeća od dima. Blaženi Oslo.

Teen populacija još uvije izgleda ekstremno opterećena sportovima i mislim da sam vidjela možda jednu ili dvije mlađe osobe kako puše na ulicama. Većina ih naganja lopte i pakove po igralištima, a iz ruksaka im strše reketi, hokejaške palice i random sportska oprema mahom voluminozna toliko da ne stane u sportske torbe. Predivno nešto.

Snus

Snus je skandinavski lokalizam i nisam ga vidjela nikad do dolaska amo. Radi se o usitnjenom duhanu, upakiranom u malene vrećice od materijala nalik onome u kakve se pakiraju ravno-u-šalicu čajevi, često je aromatiziran i da bi ga kupio moraš imati barem 18 godina. Takve vrećice dolaze u plastičnim kutijicama nalik onima za stare Niveine kreme, a upotrebljavaju se tako što se stave u prostor između gornjih jedinica i dvojki i kože koja nosi gornju usnu. Duhanski listovi otpuštaju kemijske spojeve u sluznicu usta i krvotokom ih šire po tijelu, pritom izazivajući efekt sličan onome koji nastaje pri pušenju duhana.

Prodaja snusa na ostatku europskog tla zabranjena je. Može ga se naći tek ponegdje, gdje su česti norveški i švedski turisti. Odobravanje ideje moderne prodaje snusa u Norveškoj bila je olakšavanje dostupnosti manje agresivne varijante za ovisnike o nikotinu koji u značajnom broju obolijevaju od karcinoma pluća. No, konzumacija snusa, iako ne izaziva rak pluća, nosi svoje posljedice – karcinome usne šupljine, grla itd. Nemojte guglati slike.

Primijetila sam čak i vozača autobusa kako to radi pri vožnji. Fer je utoliko što ne puši na vozačkom sjedalu i ne ometa putnike. Truje sam sebe, aok. Vidim dosta random ljudi kako odšarafljuju te male kutijice i nabrzaka smještaju vrećice s duhanom u usta, na postajama, u trgovinama, dok čuvaju djecu u parkovima i slično. Isto tako, uz pločnike mahom možete naći i vrećice na travi umjesto čikova koje ostavljaju oni manje savjesni.