Seljačljučenje, selfiji i nepotrebno davljenje životinja

U počecima fotografiranja, pogotovo kukaca, povremeno bih u kadru imala i pokoji svoj prst i/ili dlan. Uglavnom zato što sam pokušavala držati životinju jednom rukom jer nisam željela da zbriše. Tad mi je bilo bitnije imati određenu vrstu na slici nego proganjati svoje prste na fotografijama. Ipak, nakon nekog vremena, listajući galerije i tražeći idealnu sliku neke od životinja ustanovila sam kako takvih fotografija imam (po svom mišljenju) previše, i kako je vrijeme da naučim fotografirati ih u što prirodnijem okružju. Jelenak, kora drveta, nekakva travka, opali list sa stabla. I ništa više.

Tada sam počela promatrati kako se ponašaju, primjerice, vretenca. Kada zađeš među njih, vrlo vjerojatno će odletjeti. OK, očekivano. No, ako se umiriš, ne mašeš rukama i ne loviš ih, već ostaneš mirno sjediti, vraćaju se. Ako potjeraš vretence preblizu primaknutim objektivom, odletjet će, napravit će kratki zuj u radijusu od par metara, ali će se vratiti. Po onom što sam vidjela, na isto mjesto s kojeg je odletjelo u 99% slučajeva. Logično, čim postane očito da nisi opasnost, prihvate tvoju blizinu i kreće ono u čemu su vretenca najbolja – poziranje. Nema fotogeničnijih životinja od vretenaca.

Zato i volim Davida Attenborougha. Ne pojavljuje se u svakom kadru dokumentaraca (Planet Earth potpuno je lišen ljudi, sve se vrti samo oko životinja u prirodnom okružju i bez premca pripada među najljepše kadrove vezane za životinje koje sam ikad vidjela), a ako i postoji potreba za tim, stoji nenametljivo sa strane dok se dva mrava mlate oko nađene mrvice keksa. Ne ometa ih. Ne gura im prste u kloaku kao Steve Irwin. Ne provocira životinje, ne pokušava izmusti nekakav refleks od njih već samo priča, priča i priča.

Svako toliko krenu navale članaka o pojedincima koji se ne znaju ponašati u prirodi, nisu sposobni poštivati životinje i njihov mir, kao i posljedicama njihovog glupog i potpuno neodgovornog ponašanja. Mislim na objave tipa uznemiravanje sredozemne medvjedice, ubijanje labuda, delfina, izvlačenje morskih pasa radi selfija i slikanje s truplom tuljana. Vidjeli ste ih i sami, kao i njima slične nespomenute.

Ne razumijem poriv za natezanjem životinje i još manje razumijem natezanje životinje da bi se u kadru s njom našla nečija faca. Smatram kako je uznemiravanje životinje u ovakve namjene bolesno narcisoidno i sebično, i kao takvo bi trebalo biti liječeno.

Sa životinjama dijelimo stanište i susrećemo se dovoljno da se nekih pravila treba i držati. Vidite li životinju u nevolji? Postavite si pitanje – što možete napraviti da biste joj pomogli? Izvucite nogu iz klopke, otvorite prostoriju i pustite da izleti, odvojite ju ako se uplela u ogradu ili što je već potrebno. Omogućite joj da se osjeća zaštićeno i nađite način da se odvoji iz problematične situacije i odjuri dalje.

Ako životinji ne možete pomoći, ignorirajte ju. Ne prilazite im, ne razvlačite noge / rogove / peraje da bi ispali ohsokewl na slikama. Jer nećete ispasti nikakvi osim površni i govnarski. Ovdje imate par hintova. Navela sam najčešće životinje s kojima se ljudi oko mene susreću i na temelju njihovih iskustava složila sam savjete kako im pomoći. Životinjama, ne ljudima.

Također, ne uzimajte životinje iz prirode jer su vam kul/švatke/šimpatićne. Evo zašto. Proljeće je tu, aktivnost se povećava i vjerojatnost da na neku od njih naiđete raste.

Postoje i opasne vrste. Većine se ne treba bojati. U HR je jedina realna opasnost ionako samo divlja svinja. U godinama šetanja po šumama nadala sam se samo da na njih neću naići.

U konačnici, odjebite s mobitelima i svojom facom od životinje.