Sitnica #40
IvanaPočela sam pisati post o glazbi koja me opušta i potiče kreativnost, pišući odlomke hvalospjeva na račun nekoliko albuma i na jedan način zahvaljujući njihovim autorima na inspiraciji koja ih je obuzela u trenucima stvaranja tih albuma. Pišem ga danima a danas mi je bio plan završiti ga i objaviti na svartu. U jednoj sam točki selektirala sve napisano i obrisala gromadu teksta. Iako albume smatram vrhunskima i stvarno natprosječno dobro napravljenima, zaključila sam kako mi iznad svega najviše odgovara tišina.
U zadnjih par mjeseci to posebno dobro osjetim. Koncepcija tišine potpuno je kompromitirana nizom raznih zvukova, doslovno 24 sata na dan. Krenimo samo od unutrašnjosti stanova i kuća. Noću zuje hladnjaci ili bojleri. Ujutro vas bude mobiteli, ustajete i makinalno palite kolekciju glazbe ili omiljenu radiopostaju. Sjedate u auto, ulazite u gradsku buku, iako i sam auto koji vozite proizvodi buku. Ili ulazite u tramvaj, kakofoniju žamora i mrmljanja, priče na mobitelima, zujanja pretjerano poglasanih empetri plejera. Sjedite pokraj stroja koji provjerava karte za vožnje i koji, loše pričvršćen, uporno zvekeće kako se stara sedmica trese kroz Držićevu. Posao, kolege, konzultacije, sastanci, ljudi oko vas, zvuci kompjutora, suptilne glazbe, prodor još nekoliko izvora (ne toliko suptilne) glazbe i njihova mješavina – nigdje mira. Povratak kući jednako je prezasićen upornim šumom. Stalno nešto bruji, šušti i vibrira. Izloženi smo konstantnom zvučnom podražaju i postajem sve svjesnija kako mi je ugodnije kada minimaliziram sav taj šum. Nekoliko dana sjedim u tišini u stanu i uživam u maksimalnom miru kojeg mogu ostvariti na udaljenosti 15 minuta vožnje od Jelačić-placa i nevjerojatno je koliko mi odgovara. Zatvaram vrata stana iza sebe sa takvim zadovoljstvom i ulazim u komadić svemira koliko toliko cijepljenog na buku.
Jutros je počeo padati prvi snijeg. Upravo je podne. Pahulje su ogromne i prema tlu ih guraju dosta snažne zračne struje, vrteći ih po spiralnoj putanji. Konačno, snijeg. Savršena scenografija za mir koji mi stvara toliku ugodu.
Prošla je godina dana i više kako si se maknula, son je uništen do temelja a pz izgleda totalno jadno. Šteta što više ne dolaziš jer je tvoj dprinos bio ogroman. Pozdrav i tebi i Fraeru jedva čekam novi putopis za koji mjesec!
Vidjela sam, ali što se tu može?
Putovanja, eh, putovanja…
Dobro jutro svart
stranicu ti pratim jako dugo i obično dolazim ovdje subotom ujutro, potpuno si u pravu za tišinu jer i meni smeta sva ta buka, počela sam gasiti sve živo prije par godina čim bi ušla u kuću
imam muža i troje djece pa možeš zamisliti koliko je teško živjeti u tišini i miru.
Vidim, razumiješ me :), nemam djece ali ovaj šum je preuporan i nekad nepodnošljiv. Blaženi stan, oaza mira.