Jubilarnu 44.-tu sitnicu posvećujem medijima, njihovoj moći i našoj sposobnosti da sočno popušimo svaku priču koja se pred nas servira. Neki je dan odjeknula vijest o Makedoncu koji je “brutalno pretukao” sredozemnu medvjedicu. Nisam imala ni najmanju želju čitati članak, razlog su bili mnogobrojni komentari ispod teksta i u kojima se pozivalo na ubijanje čovjeka, odstrel živućih rođaka do trećeg koljena i apel na zamrzavanje diplomatskih odnosa s Makedonijom.

Danas sam vidjela snimku tog zlostavljanja. Malo za reć da mi je pao mrak na oči i ozbiljno razmatram preseljenje pod nekakvu kamenčugu u sibirskoj tajgi i mijenjanju svih “dobara” civilizacije za potpuno odrezivanje od ovakvog klevetanja, medijskih manipulacija i krajnjeg bezobrazluka.

Istina, Makedonac prema propisima zakona o zaštiti životinja nije smio prilaziti niti dodirivati medvjedicu. Ali, nasilju nema ni traga. Nije potrebno dizati sudskog vještaka da ustanovi kako je čovjek vjerojatno impulzivno prišao životinji i iz puke znatiželje dodirnuo njen trup, što je izazvalo bijeg životinje u more. Bez pretjerivanja, i meni bi to bio prvi refleks, moja znatiželjna priroda bila bi zaustavljena isključivo podsjećanjem kako bi taj potez bio nagrađen masnom kaznom.

Nije toliki ni problem u kazni (na plaži postoje table s tarifama vezanima za uznemiravanje ove životinje) iako mislim da smo malo pretjerali s ekspeditiranjem čovjeka iz RH na 5 godina, koliko u tim reakcijama na članke. Ljudi u njima luduju, ponašaju se kao kanta benzina sa šibicom koja se nazire na rubu. Komentatori kao da jedva čekaju nekakvo sranje koje bi detoniralo linč. Zaboravljaju koliko su često članci pisani tendenciozno i isključivo da bi okinuli emociju u njima, a sadržaj uopće ne mora biti istinit. Ovaj Makedonac to jako dobro zna.