Sitnica #57
Ivana
Volim šminku. Rado se i redovito šminkam, još radije tražim nove zanimljive pripadnike velike drvene zdjele u kojoj držim arsenal (makar onaj dio koji koristim na dnevnim razinama). Razumijem posjedovanje 488 nijansi plišanih/sedefastih/šljokavih/… ruževa za usne, razumijem namjenu cakinga i contouringa (imam set za konturiranje 
istinabog, isproban ravno jednom), razumijem stotine bočica lakova za nokte kao i umjereno dozirane fejk trepavice, ali nikada i nikako neću razumjeti užas zvan nacrtane obrve. Jesam rekla “nacrtane obrve”? Mislila sam na drastično, dramatično i pretjerano predebele linije nad očima koje bi trebale glumiti obrve, a u stvarnosti pomažu pretpostavci da je vlasnica supervillain neupitno spreman njukati iz orbite kompletan ljudski rod i stjerati ga u obliteration. Nije čak ni pitanje prirodnoga 
vs neprirodnoga koliko je jednostavno ružno i nagrđuje crte lica do razine gdje se pitam ima li vlasnica lica ogledalo kod kuće. Ovdje su fejk obrve strašno popularne. Starije generacije imaju prilično ukusa i nerijetko se odijevaju i uređuju onako mitski nordijski umjereno, s ogromnom dozom ukusa i stila, ali mlajše generacije odrasle kreveljeći se u kameru na mobitel za potrebe Snapchata i Instagrama lupaju u kontru i masakriraju prirodno svijetle obrve nijansom gareža.
Vjerujem da većina starta s namjerom da ispadne ovako #eyebrowgoals (a vjerojatno si tako i izgleda kada pogleda svoj odraz):
a u konačnici završi otprilike ovako.
Tuga i jad upakirani u nemušti pokušaj biti netko drugi.
Ono najgore, toliko poboldavanje obrva drastično podiže i razliku između “prije” i “poslije” lica. Nakon uklanjanja barve s obrva nerijetko se radi faktički o drugoj osobi koliko je efektivno fizionomija lica promijenjena. Nije li ironično da danas, u vrijeme kada (primjerice) uporno prigovaramo lancima brze prehrane što rasturaju pojam false advertisinga i žalimo se na razliku između onoga na slici i onoga što dobijemo, radimo upravo to sa samima sobom? Čemu?
