1.8.
četvrtak

Noć prije legli smo u motel uz cestu u Orenburgu. Prije spavanja gledali smo vremenske prognoze za kraj u kojem se nalazimo (parsto kilometara od kazahstanske granice) i nisu baš obećavale. Naime, ustanovili smo kako oblak koji nas je prao još na Uralu kurvinski putuje nad nama, i ono gore, putuje prema Kavkazu smjerom koji mi planiramo pratiti do gruzijske granice. Sve oko nas je suho a oblak doslovno lebdi nad motorom i povremeno grune kišurinu koja ne da voziti dalje. Kao i godinu prije, komentirali smo opcije koje imamo na raspolaganju. Nažalost, osim opcije “lagana vožnja po kiši, stajanje kada postane nepodnošljiva i nalazak skloništa dok se ne smiri” nismo baš imali izbora. Sjedi na motor i vozi, nema druge. Nije da možeš iz jedne točke Rusije samo presjeći ravno prema kući. Malo pregoriš kišu i voziš; to je sve što možeš napraviti.

Noć prije, kroz ono nevrijeme i kijamet ubibože, spazila sam drvenu sovu uz glavnu gradsku aveniju. Orenburg je općenito pun kipova životinja uz ceste, a jedan dio putanje je čak imao i gondole sa petunijama. Da pojasnim, kao da nasred Slavonske imate zelenu površinu duž ceste i onda metalne nosače sa etažama cvijeća. Nalik onima kakve vaše babe imaju uz kuće, samo OCD-održavane i bogate šarenim cvijećem.

Vratili smo se da bismo ju poslikali. Samo tijelo sove bilo je visoko sigurno preko 90 cm i jako mi se svidio stil izrade.

IMG_1740-2Doručkovali smo pizzu u nekakvom bizarnom restoranu, čija je polovica bila pizzeria a druga sushi bar. Ovaj put sam skipala sushi jer je pizza bila vidno dobra i kvalitetno nafutrana sadržajima. Nije me iznevjerila, poduplali smo narudžbu :)

Prvo stajanje bilo je u selu Iljek. Selo je izgledalo kao da ga je poharala četa jahača apokalipse. No, jahača nije bilo; noć prije ovdje je bio priličan kijamet. Ono što je nas stjeralo u motel, ovdje je trgalo iz korijena i lomilo u punom smislu riječi.

IMG_1752Stali smo u trgovinu po namirnice, gdje smo se upoznali sa dečecom od 15-ak godina, koji se htio slikati sa nama, pa sam ga slikala sa Lazićem njegovim mobitelom i našim aparatom.

Momče vozi skuter i postavlja pitanje “Koliko gas, koliko konja?” :mrgreen:

IMG_1747

Čini se da su motori ovdje prilična egzotika a budale na motorima još veća.

Općenito, bilo je dosta trenutaka kada smo se uistinu osjećali kao atrakcija LVL bradata žena i čovjek sa 8 muda.

Ovo je lokalna pošta.

Kada je Lazić ušao pitati može li poslati čestitke, odfakalo ga je par žena sa nastupom pravog šalterskog službenika: “PAUZA!!!111” :D . Čak i u Iljeku, mjestašcu sa jedva parsto ljudi, šalteruše jedva čekaju svoju pauzu koju ne mogu i ne žele odgoditi :D

IMG_1742Krenuli smo cestom prema Kazahstanu da bismo izbjegli jednu od najprometnijih ruskih cesta, M-5, a ujedno nastojeći hvatati nešto sunca.

Na moju veliku žalost, pogotovo nakon završetka putovanja i činjenice da smo mogli prerezati Kazahstan do Astrahana, nismo imali vize. Razlog je jednostavan – prepipkava procedura. Kazahstanska najbliža ambasada nalazi se u Budimpešti, mora se po vizu ići osobno i nije nam se dalo natezati sa time.

Stali smo na benzinsku gdje smo napunili rezervoar, očistili tablicu od prašine i kiše

IMG_1778spicanili gas

IMG_1774i krenuli prema Kazahstanu. Naime, drugačije ne ide, morali smo doći doslovno do granice da bismo mogli skrenuti na tu sekundarnu cestu.

Stoga smo samo došli do granice, okrenuli se

IMG_1765i otišli dalje. Već kad smo tu, zašto ne bismo vidjeli kako izgleda :)

Za razliku od kišnih i vlažnih predjela kroz koje smo prolazili, ovdje je bilo kontrastno – suho i vrlo toplo. Volim reći da nas je ovdje kurilo kazahstansko sunce iako smo bili u Rusiji; toplina koja je dopirala sa druge strane granice, putujući prema ovom mokrom i uporno kišnom dijelu kazahstanskog je podrijetla.

Pred nama se stvorio jedan od najljepših dijelova Ruske Federacije.

IMG_1814

IMG_1800

IMG_1798

IMG_1790

IMG_1852

IMG_1858

IMG_1792

IMG_1832U ovom kraju počeo je rasti broj skakavaca; mali, veliki, smeđi, zeleni, mimikrijski… – milijarde ravnokrilih primitivnih insekata izlijetale bi kada bismo koračali kroz visoku travu uz cestu.

Naravno, dan nije mogao drugačije završiti nego kišom.

IMG_1870Pred gradom Samara našli smo kamiondžijski motel za spavanje. Kiša je lijevala kao da nema sutra. Kada smo ulazili motorom u dvorište motela, spazili smo desetke poparkiranih kamiona, od malih kombija do grdosija koje izgledaju kao da prevoze bajkonurske bojeve glave. Vlasnik se uistinu potrudio i napravio cijeli biznis oko hostanja kamiondžija u prolazu. Sve je super organizirano i uhodano, svaka mu čast. Za 1600 RB dobili smo najbolju sobu otkad prdimo po hotelima/hostelima/motelima. Krevet je bio ogroman, sve je bilo natprosječno čisto i uredno; dojam su kvarile samo ruske sinkronizacije filmova na teveu.

19

Total: 585 km.