28 / stolice
Ivana
10.8.
subota
Probudila sam se naspavana na ovakav način po prvi put u zadnjih 4-5 godina. Takvo zadovoljstvo i potpuno prevaziđeni umor vidjela sam jedino kada se Jack’s gallblader probudio nakon što se noć ranije isplakao među Mooseovim sisama.
Kvalitetni tvrdi san – sklapanje očiju, instantno potonuće, nikakvi snovi, prazna glava, buđenje s prvim suncem.
Nakon doručka, pozdravili smo naše privremene udomitelje, zahvalili se na jednom od najljepših iskustava na putovanju i krenuli prema gradu Trabzon koji broji preko 200 tisuća ljudi.
Lazić se bavio servisiranjem lanca uz pomoć standardno za Tursku natprosječno ljubaznih ljudi. Naišli smo na policijsku postaju uz autobusni kolodvor, a policija nam je pomogla potražiti servis; budući da ne znam ponoviti točan slijed ove ljubaznosti, služim se Lazićevom izjavom:
Iako je znak zabrane parkiranja ja stajem i pitam policajca jel zna gdje je servis. On ne zna, ali zove jednog koji bi mogao znati, ne zna ni on, ali evo jedan policajac u civilu, kao on zna gdje je to i vuče me za rukav preko autobusnog kolodvora pa po nekim uskim uličicama. Na žalost servisa nema, pa on zaustavlja policijski auto i sjedamo u njega idemo na drugu adresu, možda tamo ima dijelova. Nema ni tamo, pa se vraćamo pred policijsku postaju, ja sjedam na motor a on u neoznačeni policijski auto i pratim ga po gradu do jednog moto servisa koji je zatvoren. Gazda ne radi na Bajram. Ali sladoledar pokraj servisa zna da ima servis par ulica dalje pa idemo i tamo…
Dok je on šalabazao Trabzonom sa policijom, ja sam s ekipom iz policijske postaje dogovorila da kod njih ostavim kacigu i body armor, što su ljubazno prihvatili. Najavio je kako ga neće biti sat vremena i predložio je da se vrzmam okolo ili odem sa njima. Odabrala sam ono prvo – šetala sam, pijuckala hladnu vodu (bilo je izrazito toplo), jela smokve, grožde i jabuke, poslikavala sve što mi je zapelo za oko, šetala po štandovima sa suvenirima – kupovala torbice i marame, kao i darove koje sam nosila nazad.
Hrpa me ljudi, kada bih stala na ulici tek toliko da odmjerim kamo dalje i okom potražim nešto zanimljivo, pitala trebam li kakvu pomoć, snalazim li se i je li sve u redu. Stala bih, zapravo, samo da procijenim kamo krenuti da se ne udaljim previše jer nisam znala kada se Lazić vraća. Nisam trebala baš nikakvu pomoć, ali sviđao mi se osjećaj da bi se netko brinuo kada bi se dogodio kakav nezgodan slučaj u državi gdje ljubaznost i dobra volja nadilaze ogromnu razliku među jezicima.
Druga hrpa me nudila stolicama. Hoćete stolicu?, na turskom, široko se smiješeći i mašući rukom prema sklopivim stolicama koje su željeli iznijeti na ulicu da bih na njih sjela. Stolicom su me nudili i policajci i prodavači u trgovinama i ljudi u dvorištima pred svojim kućama kada bih kratko zastala. Žene tretiraju nevjerojatno ljubazno i pažljivo.
Primijetila sam kako mi je mujezinov poziv na molitvu bio izrazito ugodan uhu, što nisam očekivala. Džamije su posijane na svakih par desetaka metara. Uglavnom sam nalazila na negativne komentare prije nego sam ga prvi put čula i svi su bili svedeni na nekakvo nepodnošljivo urlikanje i revanje. Kadgod sam ga čula, kratko sam zastala, posvetila se slušanju kriptičnog jezika i upijala kulturu koja mi je potpuno strana.
Nije me bilo oko sat vremena, a Lazić se vratio vrlo brzo, tipa, za 15 minuta.
Dobio je svoju stolicu od policije 
i odmah mu je prolaznik prišao i ponudio cigarete.
Ušli smo u centar Trabzona.
Ovdje smo šetali najužim centrom i kupovali suvenire. Stali smo pred turistički ured gdje je zabranjeno parkirati, ali smo pitali djevojku u kiosku što sa njim. Ona, ne samo da je rekla da motor smijemo parkirati tamo, ponudila nam je da ostavimo višak tereta kod nje dok šetamo. I naravno, ponudila nam je šalicu čaja.
Ističem lokalnu dječju narodnu nošnju i jednu od brojnih zlatarni.
Zlatari su na svakom metru. Sadržaj mi je sve drugo samo ne zanimljiv, radi se o masivnim komadima nakitbe s kojim ne bih znala što s njim, osim spremiti ga negdje u kutiju i moliti boga da me poklonitelj ne pita, Ae, gdje ti je ona narukvica od pola tone što sam ti kupio u Turskoj? Zašto je ne nosiš? 
Spazila sam i Solgarovu hrskavicu morskog psa i poludjela kada sam vidjela da jedna respektabilna firma dila takvo smeće.
Sreli smo četu bajkera i stali smo javiti se. Pomogli su nam sa nalaskom Yamaha servisa u Istanbulu.
Mislim da se sada već lagano ponavljam sa pričom kako su Turci ljubazni i srdačni, pa ću ostati samo na slikama koje dovoljno jasno govore koliko je to istina i koliko malo treba da se skupi makar 10 ljudi. Ovdje se upleo i lokalni diler pamučnog unterveša koji me oduševio autentičnošću i spontanošću.
Malo me zabolio pogled na meso iz izloga
koji baš i nije hlađen. Ne znam kako uspiju podnijeti unos takvih hranjivih podloga za mikroorganizme bez masovne trovačine.
Gazili smo dalje, uz nekoliko manjih stajanja i šetnji.
Ovdje sam požalila što ne postoji zakon o deklariranju proizvoda – u trgovini su stajali poslagani bez ikakve identifikacije ili ičega što bi odavalo prirodu.
Turska je inače jedan od najvećih proizvođača lješnjaka na svijetu. Gledam FAO podatke za 2012. godinu: Turska je proizvela 660 tisuća tona lješnjaka, a za njom idu Italija i USA sa 85 i 30 tisuća tona, što je osjetno manje. Klima je savršena, pogotovo uz Crno more, za uzgoj ove poslastice a mi smo se nalazili u žiži uzgoja. Možete ih kupiti svuda u ovoj sezoni, kada leže rašireni uz ceste.
Ovo je kip posvećen skupljačima lješnjaka.
Bilo je jako vruće. Spazili smo mačke u prolazu i stali samo kratko poslikati ih i pomaziti ih.
Moram spomenuti Kemal Pašu Atatürka, Oca Svih Turaka
koji je turski ekvivalent Lenjina. Prvi je turski predsjednik, na vlast je stupio početkom prošlog stoljeća, prekinuvši tradiciju Turske kao monarhije.
Šator smo digli navečer u autokampu u gradu Unye, doslovno par metara od obale.
Total: 382 km.
