Počela sam konkretnije pratiti Dakar rally lani s Lazićem. Dnevni jednosatni pregled, sažetak i koncentrat zbivanja uvijek je bio nabrijan lijepim kadrovima prirode subekvatorske Južne Amerike, dnevnim i ukupnim rangiranjem natjecatelja na motorima, quadovima, u autima i kamionima i zanimljivostima. Kažu upućeniji kako je selidba rallya iz Sahare u lijepi komad Južne Amerike koji podrazumijeva i pampe i slane beskonačne pustare odličan potez – lokalci su pokazali ogroman interes i dobru volju, što je natjecatelje natjeralo da se osjećaju vrlo dobrodošlo i rado hvale organizaciju, logistiku i toplinu ljudi koja ih je dočekala pri dolasku.

Dakar rally spada u vrlo rijetke sportske događaje koje pratim. Mislim da nisam F1 pogledala dulje od 4 sekunde ukupno u preko 30 godina života, a isto vrijedi i za druge manifestacije tog tipa. Utrke sportskih motora, supermoto i slično pogotovo me ne zanimaju, a tek ponekad mogu pogledati motokros utrke i to samo one koje mogu pratiti u stvarnosti. Ne postoji razlog koji bi me zavezao za TV kada su te stvari u pitanju.

Razlog zašto Dakar pratim zove se izdržljivost, i to izdržljivost vozača u klasi motora; quadovi i automobili mi nisu napeti, a kamione škicnem because KAMAZ. Zmajevi na motorima prebace i po 500-600 km/dan u uvjetima suhog i vrelog ljeta (na južnoj hemisferi trenutno je udarno ljeto, doslovno naš srpanj) vozeći i do 175 km/h tj. 50 m/s na putu koji to po definiciji baš i nije. Teško je reći da je nekome udobnije nego što je motoristima (LOL, quadovci to dobro znaju) ili je vožnja sigurnija na nekoj od natjecateljskih platformi (nedobog naći se u prevrnutom Kamazu), ali odvesti 10-ak tisuća kilometara na motoru u ovim uvjetima ipak je, u mom svemiru, za grand master respect. Prosječna prolaznost utrke tj. udio ljudi koji uspiju završiti cijeli ciklus očekivano je niska – kreće se od 59% za automobile do 80% za kamione. Svake godine nađe se niz ozlijeđenih vozača, mrtvih ljudi, uništenih motora, ali i posebnih slučaja kao onih sa Šveđankom Annie Seel koja je uspjela skočiti s motora prije nego je završio ni manje ni više nego u jametini za koju se pretpostavlja da je trebala poslužiti kao grobnica. Bila je dovoljno pametna da se nije odlučila spustiti u jamu, aktivirati botun koji alarmira da je došlo do problema i javiti da se dođe po nju jer je postojala prilična vjerojatnost da je pri padu motora u jamu upravo taj aparat cviknuo. Ostala je vani i dočekala pomoć.

Vozači nemaju nikakve navigatore već pomoću šturih karti kolokvijalno poznatih kao mehanički scroll book moraju tražiti stazu koja bi ih odvela do cilja, pa i mnogobrojna gubljenja nisu baš ništa neobično. Kad zbrojite sve navedeno, ne možete ne imati poštovanja prema ljudima kao što su Coma, Barreda, Villadoms, Sunderland, Lopez etc. Isto tako, imate i Laiu Sanz, Španjolku koja je lani uredno odvezla rally, a u ovaj tren vrti se u miljeu od oko top 10 vozača. Nije mi što je žensko i ne navijam za nju jer je žensko, ali svaka joj čast.

Ovdje, brojni kažu a i sami možete bez pretjeranog truda zaključiti, čak nije ni poanta pobijediti – ogroman je uspjeh samo i odvesti rutu. Da to nije baš tako lako, pokazuje i primjer od jučer – nađen je Michal Hernik, Poljak, mrtav na 206. kilometru. Pretpostavlja se da je dehidrirao i umro od toplotnog udara. Osim njega, primjera je dovoljno, pogotovo iz perioda kada se Dakar rally vozio po Sahari. Nije bilo neobično naći vozače nakon sloma živaca jer su se izgubili i vozili cijeli dan u krug, nakon čega bi odustajali od rallyja i odlazili kućama.

Fotografi i kamermani jako dobro rade svoje poslove, pa tako u kratkom roku imate internetom širom rasprostranjene i dostupne fotografije predivnih Kordiljera, Atacame i pampasa, ali i vozača motora u brojnim specifičnim situacijama. Ovo je jedna od najpoznatijih – zapaljena Goncalvesova Hondina mašina.

goncalves

Isto tako, dostupne su videosnimke situacija gdje možete vidjeti kakvih sve šupaka ima i za koje mi nije jasno kako ih itko želi sponzorirati, ili, još gore, za njih navijati ili ih podržavati.

Ovaj vozač koji je ostao u blatu jedan je od mojih (ajmo reć) favorita; specifičan je i očito dobroćudan, zove se Paulo Goncalves. Da, to je onaj lik gore na fotografiji kraj zapaljene Honde.

Što se tiče nekakve dakarske demografije, zanimljiva je pravilnost: dominiraju Španjolci, Portugalci, Južnoamerikanci, Česi i Poljaci na motorima, Rusi u Kamazima i nešto Nizozemaca u MAN-ovima. Iz ove šprance iskaču tek Nasser Al-Attiyah iz Katra (doduše, u autu) i CS Santosh, prilično iznenađenje u ovom svijetu i bivši kriketist (kriketičar?) iz Indije, Estonac Mart Meeru, pa čak i Slovenac Miran Stanovnik i Srbin Gabor Saghmeister, kao i poneki Rumunj. Vrlo je malo Šveđana, nimalo Japanaca i Nijemaca, što me prilično čudi.

Danas je peti dan, još se stignete uštekati u ovaj cirkus.

rutaVozi se na relaciji Copiapo – Antofagasta, ugodne dužine od 697 km.

c-a

Ruta je prelijepa – predivni goli suhi Kordiljeri. Prvi dio rute čini parsto km Atacame, poznate kao Kraljica Svih Pustinja – doslovno najsuša na Zemlji, s oborinama do 1 mm/god, potpuno sterilnog tla, najveći je izvor NaNO3 i vozači redovito nailaze na napuštene rudnike i rudarske gradove pri vožnji. PREDIVNO  :herc2:

Znači, startali su u 6 ujutro, vozit će cijeli dan po nemilosrdnom suncu i alienskom pejzažu, tih 700 km privest će kraju u kasnim večernjim satima (amaterska ekipa stiže i u 3 ujutro), nakon čega ih čeka opravak motora i eventualno par sati sna. Sutra opet u 6 ujutro ustajanje i tako u krug do završetka, 17.1.