Jedva čekam godišnji.

Čula sam nedavno komentar na naše putopise, koji sam shvatila kao kompliment; prijatelj koji je čitao i moje i Lazićeve putopise konstatirao je kako su pisani stilski toliko različito da na mah ima dojam kako nismo bili na istom putovanju.

Logično.

Lazić će se fokusirati na opravke motora, kvalitetu ceste i odabir puta kojim idemo, spomenut će brojeve cesta kojima smo prošli da oni koji čitaju putopis i planiraju ići tim putem imaju informaciju kako put izgleda, nešto povijesnih podataka, cijene goriva, hostela i inoga.

Mene više zanima geografija, pogotovo priroda u svojoj punoj slavi, životinje koje susrećemo, kulturološki dio – prehrambene navike, povijesne zanimljivosti, jezik i jezične specifičnosti, način čitanja i izgovora riječi na koje naiđem, ljudi u prolazu, žicaroši, prodavačice, pa i neka stvarčica koju ću ponijeti ekipi sa posla. Ovdje posebno mjesto zauzimaju bočice žeste koju nosim djedu, jedinoj osobi kojoj ću kupiti alkohol – iz Ukrajine je dobio votku sa brezom a lani sam povukla iz Danske nekakvo crno pivo. Uvijek se oduševi kad ih dobije, kao i pričama koje pričam dok vrtim fotografije na laptopu. Nažalost, količina prostora za suvenire i njima slično je vrlo ograničena. Poklone dobijaju malobrojni, ali su od srca i specifično su odabrani.
Posebno me zanima atmosfera u kojoj se nalazim. Osjećam li se ugodno, što me sve okružuje i što bih izvukla kao zanimljivo i vrijedno spomena. Kod mene je to obično puno toga, stoga mi putopisi i jesu trakavice シ. Nekad imam dojam da previše pišem, pogotovo jer dodajem dosta istraženih informacija i temeljitih osobnih impresija i mišljenja, ali po komentarima onih koji su pročitali putopise, na dobrom sam putu. Za što, ne znam , ali osjećam se predivno relaksirano kad pišem te putopise i ubacujući informacije, slušajući prikladnu glazbu u miru, dok mi Mau sjedi u krilu. Ovo je moja osobna meditacija, preslagivanje misli i razmišljanja i integriranje u nekakvu smislenu cjelinu.

Ova različitost među nama manifestira se i preko slika. U Lazićevom putopisu nećete vidjeti fotografije na kojima gusjenice invadiraju stablo, ali će podastrijeti slike izjedenog lančanika, koji prije puta mora biti spicanjen, da nas ne bi ostavio na cjedilu navrh Jotunheimena; nedobog oslanjati se na novčanik kad je u pitanju vučna služba u pol Norveške.

U zadnje vrijeme mislim samo na putovanja. Meni se strašno putuje. Osjećaj spavanja pod vedrim nebom tisućama kilometara od kuće nakon napornog dana punog impresija je SAVRŠEN, čak i kada treba umoran dizati šator. Obično samo pogledam Lazića koji skida torbe sa motora i kažem, pokušavajući imitirati badass duboki muški glas:

Ovo su mi dvije najdraže lokacije na kojima sam prenoćila na velikim putovanjima.

Prva je strnjište na granici Slovačke i Mađarske. Tu noć smo malo dulje tražili mjesto za spavanac i iako sam bila mrvu skeptična na strnjište kao lokalitet za san, raširili smo slamu naširoko pod šator i zaspala sam kao malo dijete. Probudila se gledajući kroz šatorska vrata u prelijepo ljetno nebo.

Druga je seoce Hjelle uz fjord Geiranger. Dan prije (obje slike su jutarnje) smo puno puta tresnuli o dupe zbog onoga pred očima nam – prošli smo ujutro Atlanterhavsveien, došli do Kristiansunda, pukli preko 100 kn za par razglednica, umalo mi herc otkazao kad sam vidjela dvorište u Torviku (bez pretjerivanja, jedan od najintenzivnijih trenutaka otkad postojim), prešli smo Trollstigen i večerali uz more u Åndalsnesu. Onda se sve okrenulo – skrenuli smo u divljinu tražeći gradić (LOL) Grotli, pravi norveški snijeg je pojeo vegetaciju a noćno nebo je svijetlilo kao ljetno poslijepodne. Ispostavilo se da je Grotli samo motelčić usred NIČEGA i spavanje vani ne dolazi u obzir. Vratili smo se istom cestom nazad, kada nas je u tunelu, prestravljene do koske, umalo pojeo kamion.

Jedva čekam polazak na iduće putovanje. Meni se strašno putuje, ne mogu opisati koliko me “svrbe stopala”. Tražim nova savršena mjesta na kojima ću moći reći da sam prespavala