Juokse sinä humma do Helsinkija i nazad

Počelo je s Finntrollom…

Već podugo vremena želim posjetiti Finsku. Ovome je drastično kumovao metal koji sam religiozno slušala godinama, negdje od ranih dveiljaditih kada sam otkrila Korpiklaani, Nightwish i Sonatu Arcticu i meni najdraži – Finntroll, perjanicu humppa aka folk metala. Dandanas mi je Finntroll jedan od rijetkih univerzalnih bandova koje slušam redovito. Jedan sam period živjela kod djeda na selu izvan NG i zimi iskorištavala svaku priliku da odzujim u šumu iza kuće, pokrivenu snijegom i bez žive duše osim mene, s Finntrollom u ušima. Ne možete zamisliti atmosferu koju ova glazba pravi pri hodanju kroz duboki snijeg i ničime osvijetljenu hrastovu šumu. Netko je pametno zaključio kako na YT treba uploadati prve dvije pjesme s Midnattens widundera (Intro + Svartberg) od kojih je jedna zaslužna zašto se stranica na kojoj čitate zove baš svartberg.

Finska prilično uvjerljivo vodi kao država s najviše metal bandova per 1 M ljudi. Impresivnih 630 mb/M objašnjava se činjenicom kako su Finci natprosječno glazbeno obrazovani, a većina klinaca za 13 rođoš dobije akustičnu gitaru, gateway instrument većine finskih deathera, blackera, folkera i ostatka.

… nastavilo se s jezikom…

Neko sam vrijeme i medlala po finskome jeziku koji mi je bio izuzetno zabavan i zanimljiv, kako za čitanje i izgovor, tako i zbog zakučaste gramatike (za nekoliko principa i zanimljivosti vezanih za gramatiku klik, klik ovdje). Čitala se Kalevala, proučavala se finska povijest, mitologije i generalno se živjelo bezbrižno i uživajući u novim saznanjima. Kažu da većina onih koji slušaju metal ovih krajeva u nekome trenutku barem malo zagrebe finski, što mi je i logično i ne vidim da može drugačije kada se propisno uvučeš u ove tekstove i gloomy mentalitet. Nažalost, podugo godina nisam bila u kontaktu s njim od razine yksi, kaksi, kolme jer obaveze, ali baš bih se voljela u jednom od trenutaka u životu posvetiti finskome, možda čak i provesti neko vrijeme u Finskoj, pogotovo izvan većih gradova. Na ovu me ideju pogotovo navukla ekipa s Finntrollovog foruma, pričajući o hyttama u besprijekorno predivnoj prirodi duž države prema sjeveru, vrlo malo ljudi koji se mogu sresti na putovanjima, činjenici da je veća vjerojatnost da ćete nabasati na medvjeda nego na čovjeka itd. Mora se i hoće se, nema greške, samo da je vremena.

… tako da je planiranje landing partyja u Helsinkiju bilo logično i samo se čekao pravi trenutak.

Preseljenje u Oslo učinilo mi je nekad od Zagreba i Gradiške prilično udaljene lokacije prilično bliskima. Udaljenost Oslo – Helsinki iznosi 820 kilometara zračne linije što pretvoreno u minute ispada oko sat vremena i petnaest minuta leta, a cijene karata vrte se u vrijednosti od oko stotinjak eura u oba smjera. Stoga sam samo čekala pravi trenutak, nekoliko slobodnih dana zaredom koje bih mogla posvetiti šetanju gradom i upijanju okoliša. Lazić je posjetio Finsku (Helsinki, Levi i grad Kittilä u polarnoj regiji odakle sam i dobila one predivne Sami privjeske od rogova sobova) i rekao je kako je Helsinki dovoljno malen da ga se može ispresijecati tijekom jednoga vikenda, kao, sedam je dana previše za jedan Helsinki.

Do Helsinkija sam isprva planirala ići sama i barem 7 dana tumarati gradom, najviše zato što nisam znala kada mogu računati na slobodnih par dana i činjenicu da se teško izorganizirati s drugima. Zbilja mi ne bi bilo teško niti greda, pogotovo ako se uzme u obzir da vrlo malo ljudi dijeli moj interes prema sjevernim lokacijama. Ono što mi je najviše zapelo za uho tijekom vremena opis je ljudi koji su ga posjetili. Svaka osoba uglavnom ističe kako je Helsinki izrazito siromašan. Grad nema ništa flashy i fancy i Oslo je navodno prilično kapitalističan u odnosu na Helsinki. Zvučalo mi je logično i očekivano; Finsku bije glas o jednostavnosti, minimalizmu i austerityju preslikanome na sve – od hrane i odjeće do načina života i gradnje objekata za život.

Jedva sam čekala prve slobodne dane. Željela sam Helsinki vidjeti u apsolutnom jeku zime. U periodu mraka, općeg neraspoloženja i skuliranosti na granici zimskog sna činilo mi se kako ću najviše vidjeti esenciju grada kada se smiri. Birala sam godišnje doba koje i uhodane Fince ubija u pojam, a turista nema ni od korova. Siječanj je pogotovo surov i temperature uredno padaju ispod -25.

Usto, računajući kako bi siječanj trebao biti posebno miran i totalni kontrast spomenutome psihotičnome prosincu, nakon novogodišnjih fešti i predžićbo umjetno napumpane potrošačke atmosfere loše upakirane u šarene papiriće s borićima. Nisam pogriješila. Slučajno sam se sjetila Banane koja sada obitava u Nizozemskoj, pozvala sam ju sa sobom na šalabazanje i rodio se plan odlaska. Ciljevi putovanja postali su:

• posrkati grad, kulturu, atmosferu maksimalno moguće i napisati članak koji će što dosljednije preslikati impresije
• naći statuu kralješka kita od crnog mramora u centru grada koju je uslikao Lazić i u meni instantno izazvao MORAMIĆVIDITNAU efekt
• naslušati se predivno uvrnutog mrmoljenja s puno kotrljajućega RRRRRR od strane lokalaca because suomen kieli
• kupiti Fazer čokse, salmiakki, Pihlaja bombončiće, probati nešto tradicionalne hrane i Berlusconi pizzu
• naći Sami nakit izrađen od rogova i kostiju i pokušati uložiti sav trud da ne ostavim par tisuća kruna na fragmente rogova

Šalabaz je u konačnici ocijenjen kao visokouspješan, s tendencijom ponavljanja; na svaku stavku mogu staviti check. Odrađen je prošli vikend, no nikako da završim i objavim članak.

Brzinski random finskofakti prije nego prijeđem na konkretno:

• 6.12.2016. Finska je napunila 99 godina samostalnosti od Rusije; evo kako Norvežani vide pojam idealnoga poklona za feštu ovakvih proporcija
• u Finskoj živi 5,5 M ljudi, a prosječna naseljenost iznosi 18 ljudi po km²
• Helsinki broji 1,5 M ljudi
• Finska ima više sauna nego automobila, broj se procjenjuje na preko neviđenih 2 milijuna
• prosječan Finac u saunu odlazi minimalno jednom tjedno
• Finska ne pripada u Skandinaviju, već se naziva fenoskandijskom državom
• recikliranje je na zavidnim razinama: 9 od 10 plastičnih boca biva reciklirano, a staklarija je reciklirana 100%
• nakon obrane doktorske disertacije sveučilište nagrađuje doktorande mačem i cilindrom
• 2013. godine 10% zatvorenika uspješno je pobjeglo iz finskih zatvora
• sav utržak kockarskih mašina odlazi u humanitarne svrhe
• simboli Finske su: smeđi medvjed (karhu), smreka (kuusi) i naravno sob (poro); medvjed igra posebnu ulogu u tradiciji jer simbolizira duh predaka
• izbrojano je ni manje ni više nego 187 888 jezera (järvi) većih od 500 m² i 179 584 otoka
• najdulji tunel mjeri 120 km i nosi ime Päijännetunneli
• u Finskoj također vrijedi i allemansretten / all man’s right / freedom to roam – ako se vozite prirodom, nitko vas ne može spriječiti da u nekom od šumaraka, polja ili livada dignete šator i prespavate
• Finci imaju i crtu za invencije, njihovi izumi su: tobogan, monitor rada srca, salmiakki, mozaik, molotov koktel, Linux, Angry birds…
• posebno su ponosni na svoj školski sustav – bacam vas ravno na link koji vodi do stranice Tarje Mitrović koja je odlično prenijela kako u praksi izgledaju škole i nastava
• najveći su mljekopije na svijetu s prosječnom potrošnjom od 1 L/dan/osobi
• očekivani životni vijek iznosi 78 godina za muškarce, 83 za žene
• trenutni je predsjednik Sauli Niinisto, koji je u mandatu od 2012. godine kada je naslijedio Tarju Halonen

Letovi O -> H i H -> O

Potez Oslo – Helsinki (aerodromi Gardermoen – Vantaa) obilježen je odličnom vožnjom, bez ikakvih trzavica i turbulencija koje su obilježile moje posljednje letenje. U principu nemam strah od letenja i nisam baš sklona histeriji, ali nikako ne mogu odoljeti pomisli da čovjeku nije mjesto na takvim lokacijama – Finnairov je avion imao male monitore na kojima se mogla vidjeti visina i brzina kretanja aviona, temperatura na visini na kojoj leti, kao i udaljenost od početne točke i destinacije – najviša točka koju smo dosegnuli iznosila je preko 12 000 metara, postigli smo brzinu od 812 km/h a najniža vanjska temperatura izvan aviona koju sam tijekom leta primijetila iznosila je brutalnih – 69°C. Uvijek se u takvim situacijama samo slatko nasmiješim because scientists & engineers. :herc2:

Nakon slijetanja u Helsinki jednostavno sam išetala s aerodroma; nikad se neću naviknuti na činjenicu da nema baš nikakve kontrole i da ‘ladno mogu išetati bez da me itko išta priupita. Bitno da je ekipa na kontroli sigurnosti u Gardermoenu zaplijenila dezodorans u spreju i minijaturnu bočicu micelarne vode kojom skidam DHMO otpornu maskaru i tuš jer su kontrolorki putna pakiranja (oh, the irony!) bila prevelika.

Povratak je bio još mekši, nisam ni primijetila da se avion spustio na pistu koliko je pilot nježno i elegantno prizemljio letjelicu.

Hostel

Općenito, ljudi se čine vrlo prijazni i dobrohotni, krenuvši samo od “Tervetuloa!” (dobrodošli) na sve strane gdjegod se okreneš. Hostel Eurohostel na Katajanokki u jugoistočnom dijelu grada, nedaleko od poznate gradske atrakcije koju smo posjetile, Uspenski katedrale, nije ništa drugačiji, svi u njemu vrlo su bili kulturni i prijazni, osim turista koji peru zube nad lavaboom do tebe i ne znaju odvratiti “Hi!”. Zanimljivost – hostel je prvotno bio gradski zatvor, što se osjetilo čim uđeš na kat gdje nas je dočekala soba. Netko se lijepo sjetio i preinačio je zdanje u ugodan, uredan i čis fajn hostel.

Vremenske prilike

Vrijeme je bilo očekivano finsko. Krajem siječnja očekuju se temperature ispod -20, ali zima je izuzetno topla, tako da se vrijeme vrtjelo oko ništice. Prvi je dan bio prelijepo sunčan, dok su dva sljedeća bila dosta oblačna i maglovita, s povremenom kišom.

Fotografije su nerijetko ispale specifično spaljene; nordijsko zimsko sunce ne izađe potpuno iznad horizonta, tako da je dobar dio dana smješteno nisko i doslovno prži oči. Sunce u podne, umjesto da bude okomito, obično leži na “poziciji” za zalazak. Ljeti je obrnuto, nikad potpuno ne zađe, a cijeli problem postaje izraženiji kako se približavaš sjevernom polu.

Na slici je 11:15, prijepodne.

Zanimljivosti i sitnice u Helsinkiju

Vodila sam se detaljno priređenim itinerarom, dizajniranom za 2,5 dana hodanja prilično malenim gradom. Cca 45 min potrebno je za prijelaz grada s jedne strane na drugu hodajući. Javni prijevoz postoji (cijena jedne vožnje iznosi 25 kuna i nešto je jeftinija od one u Oslu gdje stoji 27 kuna), ali nismo se htjele puno fokusirati na njega. To znači da smo tijekom 10-12 sati svakoga dana kretanja po gradu kontinuirano hodale. Nisam se dugo ovako predivno našetala i baš mi je drago da je poligon upravo bio Helsinki u siječnju.

Finnairov vrtuljak uz more

Bile smo smještene na poluotoku Katajanokka (švedski: Skatudden, na svakom tramvaju vidjet ćete finski i švedski naziv smjera uz broj) u jugoistočnom dijelu grada, a prva specifičnost i jedan od glavnih simbola grada vrtuljak (maailmanpyörä) je kojega je izgradio Finnair. Trenutno je najviši i najpoznatiji vrtuljak u Finskoj. Nije se baš previše vrtjeo dok smo hodale gradom, ali definitivno utječe na vizuru grada i nije bez razloga na brojnim razglednicama i turističkom promotivnom materijalu.

Vrzmale smo se duž obale uz grlo poluotoka, bilo je lijepo prohladno, čak smo i nešto leda uspjele pronaći. Dan je bio idealan za hodanje.

Dvojezični natpisi

Kad smo kod Skatuddena, odmah ću razjasniti i dvojezičnost koja se prisutna na svakoj tabli s nazivom ulice, imenom institucije pred kojom stojite i ostatku pisanoga traga. Osim finskoga, svaki Finac talar svenska, govori švedski. Predstavlja drugi službeni jezik, iako je isprva bilo obrnuto – švedski je bio dominantan dok je finski bio slab i potisnut. Švedski je govorila elita, dok je finski bio jezik zemljoradnika i siromaha. Od sredine devetnaestoga stoljeća postoji otpor koji pokušava promicati finski jezik, kulturu i identitet.

Gospodin na slici je Elias Lönnrot, ključno ime ove finske jezične reforme koji je skupio narodne pjesme i predaje i pretočio sve navedeno u Kalevalu, kamen temeljac finske književnosti.

Lönnrot sjedi desno i s knjigom u ruci, a oko njega su Väinämöinen (božanstvo, heroj i glavni lik Kalevale, izumio đitru zvanu kantele klik, klik koristeći kosu djevice) koja se danas smatra simbolom finske glazbene tradicije i impi (mlada djevojka).

Uspenski katedrala

Pravoslavna katedrala smještena na povišenoj točki “grla” Katajanokke ogromno je cigleno zdanje posvećeno uzašašću Djevice Marije. Izgrađena je 1868. godine po ideji arhitekta Alekseja Gornjostajeva, a smatra se najvećom pravoslavnom crkvom na Zapadu. Unatoč ogromnoj vanjštini, unutrašnji volumen namijenjen religijskim obredima iznenađujuće je mali. Tijekom našega posjeta odvijao se restauracijski zahvat.

Naravno da ne mogu ne uslikati sv. Georgija kako ubija aždahu. Odrastoh u RKT obitelji, pravoslavne su mi freske oduvijek bile strašno zanimljive za vidjeti. Planirala sam i do manastira Ostrog u Crnoj Gori, no nikako mi nije bio na ruku dok sam živjela u HR.

Po izlasku spazile smo koliko se lijepo vidi glavna helsinška crkva na Senatorskom trgu. Udaljenom valjda jedva parsto metara zračne linije.

Senatintoori

Senatorski trg simbol je Helsinkija, a nalazi se uz glavnu helsinšku ulicu analognu Ilici, Aleksanterinkatu. Na njemu leže tri vrlo važne građevine – zgrada sveučilišta, zgrada vlade i ured premijera, kao i bijela katedrala koja zauzima centralno mjesto.

Ispred crkve stoji kip Aleksandra II., ruskoga cara i finskoga vojvode od sredine 19.st.

Helsingin Tuomiokirkko

Najpoznatiji simbol grada i zdanje koje iskače sa svih mogućih promo-materijala vezanih za Helsinki bila bi bijela katedrala na Senatorskom trgu. Luteranska crkva tijekom perioda pod Rusima nosila je ime Crkve Sv. Nikole do 1917. godine, kada je Finska izborila neovisnost od Rusije. Do ulaza se penjete uz stepenice s Aleksanterinkatu ulice, a računajte pod obavezno na turiste. Nemoguće je okinuti clean shot katedrale, bez ijednoga turista u kadru, a crkvu ste lako moguće vidjeli ako ste vidjeli spot za pjesmu Sandstorm Darudea.

Iskoristit ću trenutak i napisati koju riječ o Martinu Lutheru. Pretpostavljam da se sjećate osnovnoškolske povijesti i protestantizma, kršćanske grane koja je iznikla iz želje za odvajanjem od crkve i crkvenih otaca koji su nametali otkup grijeha – Martin Luther rođen je nedaleko od Berlina, a odmalena je pokazivao veliku sposobnost kritičkog razmišljanja i progresivno je prilazio svakome problemu. U natprosječno kratkome roku završio je pravni fakultet. U mladosti je preživio udar groma u tlo uz njega, nakon čega je oslučio zarediti se. Lako se pronašao u asketskom načinu života, moleći se, izlažući se hladnoći, postovima, višednevnim molitvama, autoflagelaciji etc., a završio je i niz edukacija iz teološke domene. 1517. godine pokrenuo je reformu čiji je cilj bio fokusiranje na samoga vjernika umjesto na crkvene oce -> glava Crkve nije Papa, nego Isus; umjesto slijepog praćenja propisa Crkve potrebno je istinski vjerovati; Marija i razni sveci se ne štuju itd. Ono najvažnije, otkup grijeha ne može funkcionirati jer je za oprost potrebno osobno i duboko kajanje a ne posezanje za novčanikom. [edit: već sam spomenula protestantske principe u prethodnom putopisu]

Kitov kralješak

Glavni razlog odlaska u Helsinki gore je spomenuti kitov kralješak, ogromni crni kip u ulici Kluuvikatu. Vidjela sam ga kada se Lazić hvalio slikama iz Helsinkija s poslovnog putovanja; svidjela mi se izvedba jer je kip vrlo elegantan i moćan. Nažalost, nema baš previše fotografija na internetu niti pisanoga traga i detalja o njemu, pa sam se baš razveselila posjetu.

Kad sam našla Kluuvikatu, imala sam što i vidjeti – kip nije bilo moguće uslikati jer je u zgradi do u tijeku bio nekakav građevinski zahvat i bilo je nemoguće pri slikanju ne uhvatiti skele, bauštelske ograde i ostatak scenografije koja užasno kvari toliko željenu fotografiju.

Posjetile smo ga ponovno sutradan u nadi da su skele možda odradile svoju namjenu, ali jok.

Niš, treba ići opet.

Järnvåg / željeznički kolodvor

Nema neke posebne priče vezane za željeznički kolodvor, samo želim vidljivima učiniti kipove na ulazu. Prilično popularno helsinško pročelje, rekla bih.

Galebovi & piirakka

U dućanu smo pokupile karjalanpiirakka lepinje (tehnički nisu lepinje, samo nemam bolji prijevod) s filovanjem od riže i krumpira, tradicionalne pekarske proizvode iz Karelije. Odšetale smo do mora da ih testiramo. Uopće nisu loše, meni su uvijek fina slana razna jela i “deserti”, pa sam zadovoljno thumbapala nakon degustacije, ali kako sam štedjela želudac za kasnije, odlučila sam podijeliti ih s galebovima koji su oduševljeno dočekali moju ideju. Nažalost, kada je piirakke ponestalo, obrušiše se na Bananu koja im je dobacivala komadiće u maniri kobaca, pa smo zgiljale s obale nazad prema centru.

Sibeliusov monument

Ako dolazite u Helsinki, ne možete ne posjetiti veliki monument dignut u čast Jeanu Sibeliusu, najpoznatijem finskom skladatelju. Radi se o šestotinjak masivnih čeličnih zavarenih cijevi koje važu 24 tone i asociraju na orgulje, a dizajnirala ga je Eila Hiltunen. Monument je prošao dvije runde žestoke selekcije, a često se kritizira jer Sibelius u svome kreativnom opusu baš i ne pokriva pretjerano djela za orgulje.

Monument leži na sjeverozapadu grada do kojega smo hodale oko 45 minuta, putem uživajući u onome što vidimo.

   

Ilmatar i patka

Nedaleko od Sibeliusa naći ćete Kalevalinu Ilmatar i patku.

Škver

Na putu kući zastala sam i poslikala večernje prizore na helsinškom škveru.

Plišane pastrve i lososi

U svakoj od suvenirnica naći ćete ogroman izbor raznovrsnih sitnarija koje ćete poželjeti kupiti. Ističem neobjašnjenu finsku fiksaciju na plišane pastrve i losose u raznim bojama i šemama, evo jedne od njih.

Suomenlinna

Tvrđava Suomenlinna nalazi se desetak minuta vožnje trajektom od Katajanokke. Jutro je bilo vrlo maglovito i hladno, a sivilo je baš divno uokvirivalo finski izlet. Tvrđava je raširena na 6 otoka i 80 ha, i vrlo je popularna atrakcija. Izgrađena je 1748. godine s ciljem zaštite grada od ruske ekspanzionističke politike, a pala je 3.5.1808. godine. Jedan je od najvećih simbola grada i ponos je stanovnika Helsinkija.

 

Na slikama vidite kakvo je bilo vrijeme, horizont ne postoji, kao ni onaj put kada smo išli posjetiti Hitlerovo gnijezdo u Alpama. Muzejski eksponati nose natpise na alfabetu slijepih, a ovdje sam se zaljubila u zanimljive retro škare koje bi bilo nemoguće unijeti u avion, pa sam samo uzdahnula i produžila dalje.

Nacionalni muzej

Jedno od najljepših iskustava bio je Suomen Kansallismuseo, nacionalni muzej. Pokriva povijest, način života, predmete iz svakodnevice, poznate Fince itd., a na ulazu vas dočeka mural iz Kalevale koji je naslikao Akseli Gallen-Kallela. Čim sam stala ispod njega, bilo mi je jasno da je ovaj dio posvećen Ilmarinenu i kovanju Sampa.

 

Ističem Samije, razne rukotvorine koje su se poklanjale mladenkama da što lakše prionu na posao, igle koje ne smijem unijeti u avion, neobične satove, razne pisce i pjesnike, kalupe za sireve…

Kapelica tišine

Poznata i kao Kamppi kirkko, Kapela tišine podignuta je u centru grada, usred vreve i buke. Potpuno je zvučno izolirana, vjerski neutralna (vrata su širom otvorena za pripadnike svih vjera, denominacija…) i doslovno je oaza mira. Minimalistički dizajn i vrlo smireno ozračje u njoj potpomaže ovom osjećaju.
Sjedeći u njoj imaš osjećaj kao da si u maternici, izoliran od svega.

Eurokangas & Marimekko

Na popisu 2 find bio je i nalazak trgovina s tekstilom. Nisu baš prebogati dućanima, ali sve što su ponudili Marimekko (slavni dizajnerski duć, čista petica) i Eurokangas (specijalizirani duć s tkaninama i vunom) zapravo mi se svidjelo. Ruksak je ionako bio krcat pa se nisam odlučila na neke značajnije kupnje, ali Eurokangas imam u vidu kada sljedeći put dođem. Autom.

Metro

Ovo ste vidjeli?

Istina je.

Pogledajte kartu metroa:

Ušle smo u metro samo da bih ovo poslikala.

Prirodoslovni muzej

Nedaleko od Kamppi kirko leži Prirodoslovni muzej. Obišle smo ga u nedjelju, temeljito pregledavajući sve eksponate.

Posebno ističem kosture i lubanje brojnih životinja.

“Zamjeram” samo krajnje oskudan broj prijevoda tabli s opisima eksponata na engleski jezik; nije da finski nije hermetičan.

Kamena crkva

Posljednja viđena lokacija bila je kamena crkva. Izvana izgleda kao spilja u kojoj obitavaju trolovi, a unutra je smješten najdivniji komad zdanja vjerskog profila u kojemu sam sjedila unazad barem 20 godina.

Na jednom stoliću leži veliki broj izreka na raznim jezicima, evo jedne na hrvatskome.

Sami nakit

Najdraži ulov putovanja svakako su privjesci od rogova sobova, s iscrtanim simbolima Sami mitologije. Prije polaska pitala sam nekoliko izvora gdje naći trgovinu koja bi prodavala ovakve privjeske, misleći da su relativno nenabavljivi. Ipak, bilo ih je lakše naći nego što sam očekivala:

Grad je pun štandova i suvenirnica, a privjesci su sveprisutni, čak i nude objašnjenja Sami simbola.

Berlusconi pizza

Srednjih dveiljaditih nešto su se Chirac i Berlusconi okomili na finsku kuhinju, aludirajući na bezokusnost, otužnost jela i savjet svima da doslovno izbjegavaju Finsku jer im je hrana horor. Nije da je čudno i nije da Finci defaultno imaju na raspolaganju ne znam kakvih namirnica, pogotovo povrća i voća. Ono što opstaje duž države uglavnom su razne bobice za koje ne postoji HR naziv, raž i sobovina koja se intenzivno uzgaja. I tako lanac pizzerija Kotipizza završi na natjecanju u New Yorku, pizzom kojom su se natjecali rasture svu konkurenciju i ona im donese prvo mjesto. Stoga je prikladno nazvana Berlusconi pizza. Prilično je ukusna, meni je baš sjela; na tijestu od raženoga brašna leže: umak od rajčice, sir, ljubičasti luk, lisičarke i dimljena sobovina.

 

U Kotipizzi sjedosmo i prolistah novine; iako ne razumijem finski ni otprilike da mogu precizno pogoditi o čemu je članak uvijek mi je zanimljivo vidjeti novinsko izdanje.

Salmiakki

Obožavam salmiakki, slani lakris, i probah sve moguće koje sam imala priliku do sada vidjeti i kupiti. Nađoh u Helsinkiju dva proizvođača (Fazer & Halva) koji rade najukusniji najčemerniji black metal salmiakki koji sam ikada probala.

Prvi je oriđiđi Fazerov (sličajn prodaju u Søstrene Grene duću duž Norveške), tuga LVL ∞

a drugi radi Halva – u bescarinskoj zoni u Vanti nađoh veliki paket lakris-ribica koji sam sprašila u ekspresnom roku. Slani lakris i punjenje nekakvim mentoloidnim eteričnim uljima FTW.

Random slike s ulice

 

Po povratku

Dogodilo se nešto po prvi put otkako sam u Oslo. Kad sam kročila na Gardermoen i vidjela natpise na norveškom, svoja omiljena ØÆÅ slova i činjenicu da više nema ružnoga švedskoga, shvatila sam da sam došla kući i ustanovila koliko mi je neobično puno uspjela nedostajati nakon samo tri dana izbivanja. Nisam se nikad (wannabe) norveškije osjećala nego u tom trenutku. Jeg elsker dette landet.

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save