11 / dan kad se nisam izgubila u šumi

Dan provodimo u ugodnom druženju sa familijom. Nakon buđenja i neobično kasnog ustajanja za moje pojmove, jutro kreće veselo – iz dimnjaka Heroj Lazić izvlači mladu vranu. Narod u zanosu, nećakinje u panici, a supruga oduševljena hrabrošću dobacuje aparat Burazu, koji bilježi prelijepo biće velikih crnih očiju i crnu pticu u rukama mu  :baloni:

Lice mi je spaljeno od ležanja na suncu na palubi Stene, pa je svaki osmijeh bolan kao Andersenovoj sireni korak. Lazić je sjeo na Burazov motor sa namjerom da ga isproba na par minuta. Pola sata kasnije :D: , ispostavilo se kako je moj muž jednostavno izgubio pojam prostora u nizu kuća i kućica rađenih na istu šprancu. Prelijepe su, ali da biste se među njima snašli, uistinu je potrebna konkretna referentna točka.

Provozala sam se na Burazovoj Bembari, konkretno, BMW F800R modelu. Motor je lijep, elegantan i koči da boli. No, za suvozača je dosta neudoban i imam konstantan osjećaj da će me Lazić pri kretanju istresti iza sebe. Također, jednostavno nisam navikla pri vožnji držati se kao koala za njega – stav pri vožnji je blago nagnut prema naprijed, doslovno mu se moram nakačiti na pleća da me ne istrese. Zaključak? Super za ganjat cure okolo, ali za neku dulju vožnju suvozaču preporučujem da se ne keči odozada. Moć navike; puno bolje mi odgovara motor koji Lazić vozi, najviše upravo zbog stava pri vožnji.

Predvečer, nakon što mi objasniše koliko sam blizu Nordstrandu, oblačim fancy badass Norheim (BTW, prelijepo mi je kako Norvežani izgovaraju ovu riječ, zvuči pomalo kao “Nuuurheim” :herc2: ) vjetrovku i gumenjake i kroz Skogvesen, doslovno šumski put, odlazim do obale. Sama, jer mi nakon 10 dana putovanja u duetu nedostaje malo vremena isključivo i samo za sebe. Ujedno, krenuti na put kroz šumu u 10 navečer je pis of kejk jer je vani tek blagi blagi sumrak. Da je dan bio manje oblačan, bilo bi još vidljivije, iako, sve se vidi, a ujedno ne strahujem da će me netko pojesti. Procjenjujem kako je prilika da sama šetam norveškom šumom skoro pa jedinstvena – nisam vidjela razloga za ležanje sa čipsovima pred filmovima.

Grad štiti dotičnu šumu od radova, modernih zahvata i sličnog, stoga dosta nalikuje prašumi. Zasjenjena je, vrlo vlažna i tek povremeno bučna kad se prodere neka od ptica. Put je podebljan lokvama, izlivenim potokom, srušenim deblima i žbunjem i raslinjem raznih vrsta.

U jednom trenutku sam shvatila da u toj šumi netko živi. Nisam bila sigurna koliko bi ta osoba ili osobe baš prihvatile moje fotografiranje, pa sam suptilno okinula usputnu. Čini se da su ovdje ilegalno, pa baš da me ne iščakijaju…

… produžim dalje, ne pokazujući vidni interes. Kasnije sam saznala da su ovo razni imigranti, dominantno Rumunji, kojima iz varijabilnih razloga više odgovara živjeti “na divlje”, makar to bilo u Norveškoj.

Šetnja u jednom smjeru je trajala oko sat vremena. Kretala sam se lagano i bez žurbe, preskačući srušena debla koja nitko ne smije dirati. U jednom trenutku sam se našla na željezničkoj postaji Hauketo. Hauketo! Kako dobro zvuči! Nije bilo doslovno žive duše nigdje oko mene, iako sam primijetila da trgovina sa namirnicama još uvijek radi.

Produžila sam pločnikom u smjeru za koji sam mislila da vodi prema moru.

Ubrzo sam i vidjela morsku površinu kako se neupadljivo cakli. Kad sam shvatila da cijeli sustav ograda i prometnica otežava prilazak samoj obali i da bi mimoilaženje uzelo još makar 45 minuta vrludanja, okrenula sam se i otišla nazad, manje više sličnim putem. Bilo je mračnije, ali sam uredno vidjela što, kako i kamo.

Izašla sam iz šume i došla do ulice u koju trebam doći. No, kako sam se prebrzo vratila za svoje pojmove i planove, odlučila sam napraviti još jedan krug. Kuće su građene na istu šprancu, okrenute jedna drugoj i od druge bez posebnog rasporeda – nakon par minuta sam proglasila potez ne toliko promišljenim jer sam se izgubila. Evo, nije me sram priznati  :D:  . Dokazala sam koliko sam dibidus prvoklasni – u šumi se snalazim savršeno, čak i u mraku (empirijski dokazano) ali u gradskom naselju – nikako.

Lutala sam sigurno preko sat vremena. Cestice i puteljci su serpentinoidni i dio ih završava kućom – ako želite presjeći put slušajući intuiciju, alat koji meni u snalaženju rijetko zakaže, nužno morate proći kroz nečije dvorište, što mi se nimalo nije sviđalo. U par navrata i jesam greškom skrenula u tuđe dvorište, ali čim sam shvatila što radim, vratila sam se istim putem nazad. Ne sviđa mi se ideja ulaziti na ičiji teritorij. Negdje oko 1 sam spazila prve ljude; nekoliko Indijaca je iz jedne od kuća iznosilo televizor. Moram priznati da nisam bila sigurna što da mislim i koliko je pametno pitati baš njih za savjet :D: ali sam prišla i na fluentnom engleskom dobila upute kako naći ulicu. Naravno da me Indijac nataknuo tj. poslao u jednu od 488 slijepih ulica.

Putem sam, da bih znala koliko je sati, povremeno opalila koju sliku i onda na displeju vidjela vrijeme okinuća. Nije me bila frka. Znala sam da ću nabosti pravi puteljak, prije ili kasnije, ali nije mi se sviđala ideja da ekipa u kući u strahu pozove policiju jer je prošlo vrijeme njihove tolerancije mog nestanka. Ne želim nepotrebnu pažnju, u svakom slučaju, već samo malo mira.

Taman kad sam odustala i zvjerkala kako bih nekome pozvonila na vrata, ispričala se ponizno, zamolila da me odvede do ulice i platila “uslugu” (platila? Nemam novca sa sobom. Ni mobitel nisam uzela, htjela sam mir. Hm, onda bih morala ući u kuću i žicati Lazića krune. Jel mi to treba? Popit će mi krv… Mislim si.) u taj tren mi pogled padne na kombi distributora Buff marama. Za neupućene, Buff marama je kič užas koji nose angry tinejdžerice i opasni motoristi. Problem sa Buff maramom je nastao kad svojedobno svom opasnom motoristu nisam htjela kupiti jednu od njih opravdavajući se očajnim dizajnom i funkcionalnošću koju ja ne vidim – naravno da je reagirao kao angry tinejdžerica, ali sad mi se može nasmijati u lice kako mi je upravo ta Buff marama pokazala put :D: . Naime, u popodnevnim satima sam prošetala ulicom sa nećakinjama i pomislila, “Untinsunpora, i Norvežani briju na te ljakse užasarije “. Par sati kasnije, stoji i ne vjerujem da mi je Buff pokazala put. Par koraka kasnije, ćuf ćuf ćuf, uđem u kuću, slavodobitno ali bez namjere da to eksplicitno i prikažem

 a ekipa – ni trzaj. Sjede pred kućnim kinom i gledaju Mission Impossible, ovaj zadnji, sa ofucanim Tom Cruiseom.

Ništa, laku noć, rekoh, i nedugo nakon zaspah.

Total: 0 km.