03 / tunel ljubavi
Ivana
16.7.
utorak
Cilj dana bio je dolazak do Kijeva. Bukirali smo hostel kod Olje, kao i prije 2 godine, vođeni jako dobrim iskustvom. Plan je bio po dolasku prošetati gradom, sutradan otići u Pripjat u posjet Četvrtom Reaktoru i onda preksutra ujutro krenuti iz Kijeva prema granici sa Ruskom Federacijom.
Probudili smo se vrlo odmorni. Prije polaska sa mirnog ruba šume u Balkiju nabasala sam na dozu lokalnih supervoćki i sa guštom progutala šaku bobica turbomirisnih šumskih jagoda.
Vremenske prilike bile su na našoj strani – dan je bio topao i nalik proljetnom.
Kao i prvi dan vožnje, savršen za điranje.
Ukrajina u svojoj esenciji.
Moraš ju voljeti.
Vozili smo se sjevernom stranom države jer smo htjeli proći kroz gradić Klevan. Nakon što smo se parkirali i odlučili uloviti doručak, u nečemu nalik centru grada opsjedalo nas je minijaturno, bučno i vrlo šarmantno mačence.
Nedaleko se nalazi i reljef na jednom od gradskih zdanja koji prikazuje top prioritete SSSR-a u ful zamahu i procvatu.
Na internetu, kada guglate Tunel ljubavi, nalazite grad Klevan i pod imenom Kleven, što je neispravno. Grad Kleven nalazi se u potpuno drugom dijelu države i nema veze sa ovim lokalitetom. Tunel ljubavi čini željeznička pruga koja prolazi među zelenim “zidovima” uredno obrezanog šumarka.
Tunel je nevjerojatno miran i tih. Savršeni zen remeti samo treperenje sjena lišća pod blagim napadom povjetarca i pokoja komarica. Prošetali smo tunelom, poslikali se i krenuli dalje.
Negdje u vožnji izgubili smo sat vremena. Ušli smo u drugu vremensku zonu
koja je zagrebačkom vremenu oduzela jedan sat. Moj sat je cijelim putem ostao na ZG vremenu dok je Lazić prešaltavao svoj kako smo mijenjali zone.
Primijetit ćete tijekom sljedećih 30+ dana koliko su ruske i ukrajinske ulice kontaminirane spomenicima/eksponatima u vidu raznih tenkova i topova. Potpuno je normalno ići ulicom i nabasati na tenkovsku zvijer
a ja volim misliti da je blesavo proći i ne poslikati se makar na jednoj od njih. Tenk je iz DSR-a, potpuno je zatvoren varenjem i na njega se nadovezuje kip ratnika u akciji. O kipovima će vjerojatno ići jedan zaseban post, u kojem ću objasniti kako izgledaju i kako sam ih doživjela.
Putem prema Kijevu stali smo u zalogajnicu u kojoj sam probala ukrajinsku verziju boršča.
Juha je prilično zimske prirode pa mi nije baš najbolje sjela, ali sam odlučila razraditi recept u kućnoj radinosti po povratku. Zasad imam dva tipa – pravu zimsku toplu i sočnu juhu, kao i raw vegansku verziju, gustu i kremastu.
Inače, strašno volim prilaziti Kijevu. Volim njegovu vrevu, kaos, promet, Ukrajince. Već pri prvom pogledu u kip na ulazu u grad razveselim se dodatno i ne spuštam fotoaparat. Na Majdanu nezaležnosti već sam izvan sebe jer imam osjećaj da idem kući koju dugo nisam vidjela.
Hosteli su savršeni za nas dvoje. Ne trebaju nam apartmani sa pećnicama i pogledom na grad – doslovno trebamo samo tuš i krevet u koji ulazimo navečer i odmah ujutro nestajemo i izlazimo na ulice da bismo zapravo osjetili grad na pravi način. Kreschatik hostel je odličan jer je doslovno u centru i sve ti je pri ruci. Vlasnica je ful uhodana profi zvjerka koja zbilja zna svoj posao, poznaje grad i gro restorana, krcata je informacijama i preporukama – nema mane 
. Pozdravili smo se, uredili i izjurili van. Šetali smo par sati, otišli smo do meni jako dragog kipa koji prikazuje osnivače Kijeva (Ki, Šček i Koriv),
a jedan par furrya me izgrlio i nažicao hrvatskih kovanica jer ih nikada do tada nisu vidjeli.
Iz kose oprah najgoru štroku, prašinu, kišu i prljavštinu i legoh u krevet s mišlju, Sutra Pripjat, konačno.
Total: 476 km.
