12 / ruski interijer, elementarna nepogoda i ulazak u Aziju

25.7.
četvrtak

Noć prije sišli smo sa glavne ceste u selo Bizjer (Бизяр) i zamolili vlasnika za raširivanje palatke (šatora) na njegovoj livadi. Buđenje i ustajanje ujutro nije moglo biti savršenije. Za početak, osjećaj kada se probudiš u ramo jutro na Uralu je neprocjenjiv. Zrak oko nas bio je vrlo svjež, čist i prohladan – užitak za udisanje. Selo je bilo mirno i tiho, posjedovalo je faktički jednu ulicu sa maksimalno 20-ak kuća i trgovinom u nečemu nalik centru.

U rano jutro spazili smo društvo kraj šatora.

Mala koza se zaigrala, počela skakati po rubu šatora i gristi gornju plohu.

Pas nije prestao lajati otkad nas je spazio. Ime joj je Dina, iako bi Kraken ili Godzilla (Gojira?) bio prikladniji.

Otišla sam zamoliti vlasnika kuće za malo vode da bismo obavili jutarnju higijenu a zauzvrat dobila poziv na uralski doručak!

Odazvali smo se, naravno. Ušli smo u drvenu kuću na kat i ostali bez teksta.

Odisala je divnim starinskim i vrlo rustikalnim ruskim stilom. Sve oko nas bilo je šareno i uređeno, sa nevjerojatnom količinom topline prostora i vlasnika.

Konverzacija uz doručak podsjetila nas je koliko nam je u Rusiji engleski beskoristan i zapravo nepotreban – Aleksandar i Svetlana su дедушка i бабушка malene djevojčice Vike koja je došla na ljetovanje iz Perma. I oni su rodom iz velegrada, Aleksandar je radio dugo kao električar i vozač kamiona, a onda su kupili kuću na selu i pronašli sreću.

To je onaj trenutak kad ti to ne mora nitko reći jer je očito. Oboje zrače jednom prelijepom zrelom energijom kao nuklearke <3

Kao što vidite, cijeli kat sjaji pod srpanjskim suncem na Uralu, bila je uživancija družiti se. Doručkovali smo kruh, cливочное масло (maslac), варенье (marmeladu) i чорной чай (crni čaj), nacionalno piće Rusije. Pričali smo sigurno sat vremena o navikama, životu na Uralu i snijegu. Istaknuli su kako ovdje temperature bez grča legnu ispod -40, što je Lazića tiho streslo a meni izvuklo osmijeh – rado bih probala šetati prirodom pri takvim temperaturama.

Ne znam razumijete li koliko nam je ovo značilo.

Za nas dvoje ovaj doručak, na Uralu, u drvenoj kući kakvima se divimo od prelaska ruske granice i manijakalno ih poslikavamo, u ovako srdačnom i toplom društvu i razgovorima na jezicima koji su toliko slični a toliko različiti, bio je ultimativni događaj. Izašli smo inspirirani i istinski sretni i zahvalni.

Pitali smo ima li selo magazin jer smo željeli kupiti darak za njih. Aleksandar i Vika, skupa sa malom susjedom, otpratili su nas do trgovine koja se ne može opisati u jednoj rečenici.

Bila je to stara drvena kuća preinačena u trgovinu. Zidovi su bili tamni i brojali su velik broj uralskih zima a pod je zapravo bila dobro sabijena zemlja.

Po ulasku smo klimnuli glavama svima prisutnima i pozdravili, na što su nam zvonko odvratili sa добър ден! Trgovina je, osim što je služila za prodaju vrlo malog broja artikala, bila i punkt na kojemu su se okupljali mještani – uza zid stajala je duga drvena klupa na kojoj je sjedilo nekoliko bakica u žustrom razgovoru.

Budući da sam izraziti protivnik poslikavanja ljudi i ometanja škljocanjem aparata, nisam ih poslikala ali sam se raspadala od želje. No nisam. Prvenstveno jer bih osobno ušla u postal mod da me netko poslikava dok pričam ili nešto radim. No, prodavačicu smo lijepo zamolili i dobili fotografiju.

Pokupili smo nešto slatkiša i piva, odnijeli u kuću, pozdravili obitelj i produžili dalje na cestu prema gradu Kungur.

Šetali smo Kungurom satima.

U centru grada nalazi se neobično zdanje za koje smo pomislili da je moguće zatvor. Nekako mi se čudnom činila ideja o takvoj lokaciji, uvijek mi je logičnije da će zatvor biti smješten na rubu grada i izoliran od ljudi. Ipak, bodljikava žica i zidine nisu baš davale dojam da je u pitanju nešto drugo. Kasnije nam je lokalac potvrdio da je u pitanju zatvor.

U dvorištu se, vidljivo sa ceste, nalazi pravoslavna crkva.

Jedna od centralnih ulica nosi ime Gagarina.

Tržnica je bila vrlo živopisna.

Osim voća, povrća i didžarija, našli smo majicu za druga Lazića.

Oduševljen je njome toliko da ju nosi skoro svaki dan otkad smo se vratili.

Ovu nismo baš razumjeli. Ne pretjerano. Ali, imamo dojam da je u pitanju “tražim koku koja kuha, pere, sprema, gleta i štema”.

Hajlajt tržnice bila je gospođa koja sjekirom na bridu ceste razbija smrznutu ribu da bi ju odnijela na štand.

Zaobišli smo Crnu spilju, poznatu atrakciju i nastavili dalje.

Nekako uvijek imate dojam kada pomislite na “uralski grad” kako se radi o pustari sa rudnicima čija je produktivnost u progresivnom padu od raspada socijalističkog režima na području sovjetske Rusije.

Vraga.

Čusovoj (Чусово́й) kao i niz gradova duž uralskog lanca kroz koje smo kasnije prošli VRVI ŽIVOTOM. Odličan indikator su mlade mame i kolica sa klinčadijom. Isto tako, novogradnja, stanovi, kuće… Nešto se događa. Život nije u stagnaciji.

Ušli smo u oblast meni najdražeg imena.

Ruska Federacija – Sverdlovska oblast

Da želim promijeniti prezime, uzela bih Sverdlov. Zvuči natprirodno prelijepo.

Sverdlov je, inače, ruski revolucionar i ateistički boljševik, punog imena Я́ков Миха́йлович Свердло́в. Jedna je od ključnih osoba u Oktobarskoj revoluciji, bliski suradnik Lenjina i  vjerojatno zaslužan za smaknuće carske obitelji Romanovih. Vidjela sam jednu zanimljivu sitnicu, negdje, Lenjin je bio teoretičar, a Sverdlov praktičar, oruđe, alat. Umro je u dobi od 33 godine. Kao oko smrti svakog visoko profiliranog političara i aktivista, podignulo se nekoliko teorija zavjere, od upale pluća do eliminacije jer je moguće sudjelovao u planiranju smaknuća Lenjina.
Grad Jekaterinburg dugo je nosio ime u njegovu čast – Sverdlovsk.

Vozili smo se prijevojem prema vratima Azije

Inače, ceste na Uralu su ravne, kao pod špagu. Serpentina nema.

Granici Europe i Azije prišli smo u predvečernjim satima.

Javili smo bližnjima lokaciju, ponosni

i shvatili da smo izgubili još 2 sata, što je ukupno 4 sata u odnosu na Zagreb.

Srećemo i bus prikladnog imena

dok smo tražili lokaciju za šator. Našli smo ju nedaleko od malog sela

gdje smo imali elementarnu nepogodu. Napao nas je roj komaraca i nekakvih bizarnih plavih obada meni dotad nepoznatih i iznimno napornih i dosadnih u ubadanju kože. Klima je bila fantastična, planinski zrak je bio savršen do te mjere da bih skoro spavala vani, ali bilo je to najbrže dizanje šatora ikad, kao i uvlačenje unutra. Imam sreću pa je Lazić bio dovoljno dobre volje da uđe u šator nekoliko minuta nakon mene, noseći skuhani ramen u šalici

Total: 392 km.