08 / dan kad smo sreli Andreu

U trenutku buđenja smo se nalazili u najsjevernijoj pokrajini Njemačke, Schleswig Holstein, promotivno i po tablama na ulazu u pokrajinu nazvanu Lände des Horizontes. Od 16 pokrajina aka Bundesländer, mi smo na cijelom putovanju prošli kroz 11, radeći krug koji ne prolazi središnju Njemačku, redom – Bayern, Sachsen, Brandenburg, Berlin, Mecklenburg-Vorpommern, Hamburg, aktualni Schleswig Holstein i po povratku Niedersachsen, Westfalen, Hessen i Bad Württemberg. SH u svakom slučaju na mene ostavlja najjači dojam, prvenstveno zbog iznimno ugodne svježe klime i specifične atmosfere. Zrak je savršeno čist i svjež, pogotovo u prirodi, stoga koristim priliku za duboko, duboko disanje i uživanje u nečemu toliko zdravo za gotovo shvaćenim. Osjeća se utjecaj Skandinavije i mora, kao i stoljetna veza i u kraljevskoj lozi – nerijetko su kraljevi Sjevera podrijetlom sa sjevera Njemačke. Miješaju se industrijski i lučki gradovi sa ogromnim zelenim površinama dok se vozite urednom najsjevernijom pokrajinom.

Osim po plemenitim granama loze, Njemačka je poznata i po konjima, a meni je jedna od najdražih pasmina holštajnski konj. To nije zdepasto kljuse kao lipicanac, već visoki konj, razvijenih skočnih zglobova, predefiniran za preponsko jahanje.

Konji koji su nas oduševljeno snifali i sa zanimanjem promatrali kad smo se probudili nisu holštajneri, ali su nas neovisno o tome oduševili. Uz dozvolu gazdarice kraj čije kuće smo prespavali sam odlučila iskoristiti pokoji trenutak da ih poslikam. Vlasnica je nakon pozdravljanja sa nama i poziva da dođemo na Wacken odvela djevojke u školu i otišla na posao a ja sam otvorila ogradu pod naponom i zašla na livadu. Za to vrijeme je Lazić pripremao motor za pokret.

Konji su mladi, doslovno ždrebadija, ali vrlo socijalizirani i pitomi. Ništa neobično kraj tri kćeri koje sigurno vole žviotinje i uživaju sa njima. Osim konja, u dvorištu su i zamorci, kunići i razna čupava živinčad smišljena za ljubimčarenje.

Ubroz smo se rastali od konja i nagazili prema Kielu, glavnom gradu SH. Sišli smo sa motora u najužem centru u namjeri da malo prođiramo gradom. Vrijeme je bilo izvanredno – brijao je vjetar ali je bilo prelijepo sunčano. Šmrcavi Lazić je pokupio nazalni sprej koji je omogućavao disanje nosom, namirisala sam Lush oko 100 metara prije nego sam ga spazila,  našla sam kabanicu koja će mi dobro doći kad sam na biciklu i konačno smo se dokopali interneta u gradskoj knjižnici. Grad je bio krcat ljudima. Spremala se nekakva fešta, očito.

U Kielu ujedno živi moj buraz sa djevojkom. Nažalost, u trenutku kad smo došli u Kiel, morao je biti u RH i bi mi totalno žao što prije toga nisam uzela Andrein mail da se dogovorimo za đir gradom. No, kako je svijet zapravo selo a Kiel možda malo veći sokak u toj selendri, prelazeći cestu nailazimo na djevojče koje je krenulo nešto prigristi. Izveli smo ju na kavu (ili je to bio sladoled?) i popričali o životu djevojke zaposlene u istraživanju prirodoslovlja. Totalno mi je uljepšala dan svojom pojavom, uvijek sam sretna kad naiđem na osobu koja radi ono što voli i ima jasnu putanju čime se u životu želi baviti. Plus, što kod mene prirodnjaci imaju uvijek ekstra bodove :D:

Po povratku na motor smo čuli poznati hrvatski, ssp. dalmatinski pa smo pozdravili par u zrelim godinama, koji nam je zaželio sretan put. Kiel od danske granice broji manje od 200 kilometara. Preletjeli smo tu relaciju, uz stajanje u Flensburgu,

gdje sam na površini mora spazila nekakvog žarnjaka. Po izlasku iz Njemačke posebno moram istaknuti i cestarine. Naime, u Njemačkoj nećete platiti ni eura za prolazak ijednom cestom kojom smo mi prošli, pa pretpostavljam da je ovo načelo primijenjeno na kompletnu državu. Merkelice, bravo!

Na područje skandinavskih kraljevina ulazimo u popodnevnim satima. Ovdje negdje prestaje ikakvo fotografiranje jer nas je na ulazu dočekala kiša koja u namjeri da nemilo pada nije odustala do kraja dana. Prva cesta sa kojom imate kontakt pri ulasku u Dansku je zatravljena, ograde resi hrđava žica a stupovi, citiram Lazića, izgledaju kao da su sjekirama tesani. Gradove sa “berg” u sufiksu su smijenili gradovi koji završavaju na “borg”, loše vrijeme kvari prvi dojam ali sam sigurna da je sve ljepše kad nema toliko kišurine.

Ulazimo u Christiansfeld, očajni u namjeri da se od ubitačnog pljuska pod nešto skrijemo osmatramo i tražimo bilo koje mjesto sa nadstrešnicom, ali nadvladava razum i plaćamo 50-ak eura za noćenje u malom penzionu. Uslužuje nas i smješta gazdina kćer, lijepa i jednostavna, sa širokim osmijehom. Unutrašnjost prepoznatljivo skandinavski jednostavna, sa autentičnim bizarnim tuš-kabinama koje to zapravo nisu (znate kako su naše keramičke i čine zapravo svojevrsnu plitku kadu; e, Danci imaju samo temeljito popločeno kupatilo i tuš kabine bez zastora, tako da je rasipanje vode izvan kabine neminovno i zapravo noćna mora za pedantne ljude). Dok se ja tuširam i raspoređujem teret sakriven od kiša u sobi, Lazić odlazi u lov na večeru i donosi, između ostalog, kapitalni primjerak Ben & Jerry’s sladoleda od čokolade. Liježemo pred TV, kao i par dana prije u Češkoj, u nadi da ću nabosti nešto interesantno. Povijest se ponavlja i nailazim na TBBT, ovaj put sa titlovima i očuvan od strahota sinkronizacije kao u Češkoj. Penny me uči da se “sweetie” na danskom kaže “skat”.

Zaspah kao dijete.

Total: 259 km.