11 / Pavel iz Moskve

24.7.
srijeda

Polje na kojem smo spavali bilo je udaljeno oko 70 km od Iževska, ogromnog grada na rijeci Iž i glavnog grada Udmurtije. Jutro je bilo vrlo toplo – u šatoru je već prije 7 bilo kao u mikrovalnoj, što je ubrzalo ustajanje i polazak.

Ruska Federacija – Republika Udmurtija

Ono što Iževsk

čini uistinu posebnim i zbog čega ga nismo mogli zaobići jest Muzej kalašnjikova. U tren kada smo pitali malog hipstera u prolazu kako doći do tamo, naišao je lik na motoru, na jednom od najboljih engleskih na putu pitao tražimo li pomoć i dodao kako i sam ide do muzeja.

Sporazumio se sa hipsterom i rekao “Follow me”, sjedajući na Yamahu Road Star 1700 ccm.

Našli smo Muzej kalašnjikova vrlo brzo, ali smo isto tako ustanovili kako je zatvoren do 11 sati, stoga smo otišli na doručak gdje smo se upoznali i družili.

Pavel je tridesetogodišnji Moskovljanin koji je prolazio kroz Iževsk jer je išao na vjenčanje prijatelja. Potrudio se svojski i svim snagama da nam olakša dan, pitajući gdjegod štogod treba i prevodeći, kao i držeći odličnu atmosferu. Opet smo se našli na izvoru informacija o Rusiji – postavljali smo pitanja i objašnjavali kako mi doživljavamo Rusiju a on je ful dobro raspoložen dijelio svoje mišljenje sa nama.

A onda je došao na red muzej. Na ulazu ostavljaš opremu, naplaćuje se fotografiranje i dobijaš navlake za cipele. Dečki su po ulasku oduševljeno šetali prostorom, slikali oružje, komentirali DSR

a meni se svidio dar jednog od japanskih careva.

U trenutak kada je Pavel saznao da postoji mogućnost pucanja iz pravih kalaša, u podrumu muzeja, odjurili su kao dva djeteta a doslovno ostavljajući vrata u moje lice. U podrumu se nalazi par muškaraca koji skupljaju putovnice i rade evidenciju osoba koje žele pucati. Nismo bili sami, dok smo se mi prijavljivali, bilo je još desetak muškaraca koji su htjeli pucati.

Dok su njih dvojica odabrala razne kalaše, ja sam uhvatila Glock. Ušla sam u izoliranu prostoriju, krupni sijedi Rus je uzeo pištolj i pokazao mi kako se drži pištolj a ja sam zvjerski ispucala sve metke u par sekundi, bez treptaja, što je ekipu ostavilo sprachlos. Najjače mi je bilo Lazićevo lice, nažalost, nemam fotografiju tog trena.

Poslikali smo se (točnije, poslikala sam ih )

i krenuli smo van.

Inače, stari kalaš-deda, Mikhail Kalašnjikov još je živ.

Autor je najpoznatije i najmnogobrojnije jurišne puške svih vremena. Kažu, kada bi se zbrojilo svo non-kalaš oružje ikad proizvedeno, još uvijek bi bilo u manjem broju od pušaka kalašnjikov. Mikhail je od malih nogu pokazivao sklonost tehnici i strojevima, stoga ne čudi što je kasnije postao tenkovski mehaničar a potom i jedna od najslavnijih osoba u povijesti izrade oružja.

Na izlasku, dok smo pripremali motor za polazak i oblačili moto-opremu,

do nas su se dogegala dva krupna Amera zbigecana skoro u odijela. Da su neka vrsta Jehovinih svjedoka, vidjelo se po bedževima koje su nosili na džepićima košulja. Neki Isus, nešto, nešto. Predstavili su se kao nekakve Mirovne snage ili neka sorta misionara, što u oba slučaja može izazvati samo podsmijeh. Pitali su odakle smo i kamo idemo, na što sam odgovorila da smo na ekspediciji preko europske Rusije i provodimo se odlično, refleksno formirajući prste desne šake u \m/ iako to inače ne radim. Obadva su me čudno pogledala, valjda misleći da štujem Đavla. LOL. Lazić je čak i popričao sa njima, ali sa dozom sarkazma, referirajući se također na mirovne snage i Muricu.
Vrlo brzo su shvatili da nismo baš oduševljeni i produžili su dalje.

Krenuli smo prema Votkinsku,

Lazić je pretočio čovjeku na cesti par litara goriva

a onda smo se pozdravili i produžili prema gradu Čajkovski.

Krenuo je makadam. Htjeli smo offroadom doći do grada Osa a završili smo u meni po imenu nepoznatom selu.

Dok je Lazić otišao na konzultacije sa lokalcima (obratio se čovjeku na motoru (BTW, motor se zove Ural) sa pitanjem kako doći do Ose i odmah potom je uletio vozač busa sa nastupom, Pusti njega, on ti nema pojma i rekao Laziću da ga slijedi jer bus kreće za par minuta)

ja sam dobila par osmijeha i manekensko poziranje dvije djevojčice na biciklu.

Vozač busa je digao prašinu na makadamu jer je naložio taj kombi ladno preko stotke.

Bilo je čak trenutaka da smo ga izgubili.

Doveo nas je na raskrižje, mahnuo smjer i odzujao dalje u ful gasu.

Stali smo u malo selce na Kami

gdje smo omočili noge

Dobro, ja nisam

Putem smo naišli i na jezero koje me oduševilo,

i na kojem smo proveli neko vrijeme uživajući u suncu i slikajući se.

Po nebu vidite da je dan bio savršen.

Predvečer smo stali u divnom malom selu, izdvojenom sa glavne ceste.

Dolazimo do kuće čiji se alarm upalio odmah po našem dolasku – ogroman pas sa glavom medvjeda pokušao se otkinuti sa lanca da bi spriječio naš ulazak. Pitali smo vlasnika smijemo li podići šator kraj njegove kuće, na livadi, a on je odobrio.

Lice su mi izgrizli komarci, što se posebno vidjelo na čelu. Izgledalo je kao da imam nekoliko parova rogova koji probijaju iz lubanje i malo za reći da je grdo izgledalo. Samo sam čekala da seljani u pol noći provale u šator i spale me na lomači jer izgledam kao Spawn of Satan

Total: 420 km.