20 / dan kada smo se vratili u Dansku kroz Øresundsbron

Noć je bila dosta živahna.

Šator je bio složen pokraj minijaturnog šumarka sa crnogoričnim drvećem i dosta se čulo glasanje sova i lepetanje krilima. Nisam se naspavala ali je bilo vrlo ugodno, prohladno i svježe. Dočekalo nas je oblačno i skoro kišno jutro, za koje smo se nadali da će se tijekom dana pretvoriti u ugodan i sunčan dan.

Krenuli smo prema Kopenhagenu, do kojeg smo odlučili već u prvim stadijima planiranja puta doći preko mosta Øresundsbron. Radi se o tunelsko-cestovno-željezničkoj vezi Danske i Švedske koja nas je ostavila PAF!

Budući da smo ciljano spavali što bliže mostu, vožnja do naplatnih kućica u gradu Malmö za Øresundsbron je bila dosta kratka.

Vrijeme nije bilo reprezentativno (no shit!) ali smiješak nije izostao.

Izašli smo na most

duljine oko 8 kilometara. Evo kako most izgleda iz zraka:

80-ak tisuća tona konstrukcije zvuči, meni i ovako odoka na prvu, prilično malo ako uzmemo u obzir 4 automobilske trake i dva željeznička kolosijeka.

Dodatno opterećenje uslijed prolaska putnika i vozila mi je pogotovo upadljivo. Gledam podatke, kaže službena stranica mosta kako je od otvorenja mosta preko konstrukcije prešlo preko 50 milijuna ljudi. U jednom periodu je broj prolazaka stagnirao, no broj se u zadnje vrijeme povećava jer sve više ljudi odlazi u Švedsku živjeti zbog osjetno nižih cijena nekretnina i svakodnevnih potrepština, a u Dansku odlaze na posao. Most prelaze svakodnevno i kao redovni korisnici imaju značajne popuste.
Iz turističke perspektive, jednokratni prolazak motorom košta 22 eura, što je mala cijena za doživljaj. Automobili plaćaju dvostruko više, autobusi do 200, kamioni do 207 a prolazak željeznicom je 9 eura.

Most je visok 57 metara i time dozvoljava neometani prolazak brodova. Ipak, većina brodskog prometa se odvija nešto kilometara bliže Danskoj. Øresundsbron završava umjetnim otočićem Peberholm i tom točkom čini polovicu duljine udaljenosti između Švedske i Danske. Naziv otočića mi je vrlo simpatičan, pogotovo jer je nedaleko i otok Saltholm (peber = papar, salt = sol). Teritorijalno gledano, pripada Danskoj, no poznavajući taj narod, ne treba se puno čuditi

OK, a što se nalazi ovdje, između umjetnog otoka i Danske?

Danci su izvukli zadnji “pec” u “eci peci pec” kad se biralo tko će imati veći vow faktor mosta – ovdje, lipi moji , leži podmorski tunel Drogden koji se nadovezuje na Peberholm. Kad sam vidjela ovu sliku:

pala mi je čeljust o pod. Koji ulazak!

Nažalost, iz vozačke perspektive nije baš nešto, ali sam u taj tren u glavi vizualizirala ovu sliku gore :D:

Ovako je izgledala pruga netom prije uranjanja u more

a ovako komadić Peberholma.

Tunel Drogden je uredno osvijetljen i bio je relativno neprometan kad smo njime išli.

Sastavljen je od betonskih segmenata složenih u cijev dugu oko 4 km. Polovica služi za MSUI vozila a druga polovica za vlakove. Upravo nad njim prolazi većina brodova koje sam spomenula pri visini mosta.

Možda je bitno&zanimljivo spomenuti kako je sagrađen u samo 4 godine. Onako, usporedbe radi, zgrada u koji gledam kad stojim na balkonu se gradila preko 2 godine. Zaključak ostavljam vama. Radeći tunel je ekipa naišla na 16 zaostalih podmorskih mina, no unatoč tome je završen tri mjeseca prije planiranog roka.

Izašli smo u rubnom dijelu Kopenhagena.

Danska

Kopenhagen je lijep. Šaren, šarolik, krcat ljudima. Hrpetina kafića, turista, prolaznika građana je konstantno na ulicama. Vidi se da je turističko odredište. Naravno da je metropola ovog tipa i biciklistički friendly, bicikala parkiranih i pod guzicama gdje god krenete. Prelijep kadar.

Ulazimo u trgovinu po doručak. Ja uživam u mini-sushiju koji nije došao sa štapićima (bahhhhhh!, kao da je problem staviti štapiće i naplatiti ekstra koju krunu) dok Lazić slaže sendvičinu i gušta u kolačima sa čokoladom.

Odlazimo u šetnjicu i okidamo par slikica.

Imaju zanimljivu foru sa cijenama u trgovini; prikaz je digitalan.

Zadnji trajekt na putu je povezivao Dansku sa Njemačkom, preciznije, luku Rodby i Fehmarn.

Da bismo do tamo došli, moramo prijeći preko otoka, khm, Lolland

:D:

Vrlo brzo smo došli na odredište i krcat parking za putnike trajekta.

Put je trajao samo 45 minuta. Na jedan način mi se đir Stenom jako svidio; kad kažem da smo putovali 8 sati, zvuči kao nešto naporno i bezvezno, ali ja sam iskreno uživala u odmaranju i suncu taj dan. Iznenadilo je i mene koliki mi je gušt bio.

Na ovom prijelazu smo skoro nakon izlaska iz luke već vidjeli drugu stranu. Bezveze, daleko prekratko. Tim više što smo jednako platili karte za Stenu i ovu barku.

Zadnji pogled prije izlaska van iz trupa broda i vraćanja u Njemačku:

Po prelasku u Schleswig Holstein

nas je dočekalo ugodno vrijeme, koje se ubrzo pretvorilo u još jednu kišu.

Pakiranje aparata je neminovno.

Iako sam većinu vremena uistinu bila optimistična što se tiče putovanja, nekako sa vremena na vrijeme vas i naživcira nešto uporno kao kiša u namjeri da vas što prije protjera kroz državu. Jedva nekako smo došli do Hamburga, gdje smo opet mlatnuli burger sa šampinjonima u Jim Blocku

i pritom tražili smještaj. Našli smo sobu za sitne pare u hostelu Meininger, prvom rezultatu pri guglanju. Došli smo u vrlo glasan i živahan kaos sa mlađarijom, koja je povodom nekakve ekskurzije okupirala hostel od poda do plafona.

Zaspali smo sami u višekrevetnoj sobi a probudili se u društvu još 6 osoba.

Total: 446 km.