Probudili smo se u sobi sa hrpom ljudi koja nije bila prisutna kad smo legli. Noć prije nije bilo slobodne dvokrevetne sobe a kako nas je kiša prisilila na hostel, nismo baš mogli biti izbirljivi. Noć je živi dokaz koliko čvrsto spavam – pokraj mene je prošla mini armija, a ja ju nisam doživjela pol % :D:

Pozdravili smo se Hamburgom tako što smo još jednom prošli kroz centar. Grad mi se izrazito svidio i gušt mi je voziti se njime. Na sjeveru Njemačke smo, do Zagreba imamo u opciji najkraće rute oko 1300 km i ravno 3 dana fore dolaska do kuće. I više nego dovoljno je, pomislih.

Nastavili smo laganini prema jugu.

Njemačku resi veliki broj kilometara cesta sa drvoredima uz rub, što posebno lijepo izgleda kad se sunce pokušava probiti kroz krošnje i obasjati nam put.

U jednom trenutku nas je obišao cca 60-godišnjak u muy retro pili. Oboje smo zadivljeni gledali u ulašten i upeglan auto, uređen do najsitnijeg detalja. Mislim da nije imao ni točkice blata ili zrnce prašine koji bi remetili pedanteriju, istančan ukus i debeli novčanik koji reflektiraju vlasnika.

Vlasnik si je isto dao truda pa se skockao u điru dvadesetih / tridesetih. Nedostajala mu je samo dragana, naslonjena sa njegovu desnu nadlaticu i sa dugim šalom oko vrata koji koketira sa osovinom stražnjeg kotača.

Pošteno sunce je izašlo tek u Rothenburgu, gdje smo doručkovali i opremali se namirnicama u lokalnom Kauflandu. Tamo nas je uporno odmjeravao skinhead u društvu vrlo lijepe djevojke. Inače, ne volim se osjećati kao antilopa u savani, niti se osvrtati, ali iz nekog razloga sam se osjećala ugodno. U svakom slučaju smo im bili zanimljivi, gledali su nas bez truda da to sakriju i vidno nas komentirali.

Po Njemačkoj možete vidjeti nebrojeno puno kabrioleta, uglavnom lokalnu proizvodnju (Bembare, Mečke i sl.) koje voze i mlađi i stariji. Mene uvijek nanovo oduševe upeglane istočnonjemačke  retro pile, kao ovaj Wartburg.

Kako smo prolazili kroz gradove, mogli smo pratiti nogometno ludilo i aktivnost njemačke reprezentacije. Kad vidiš hrpicu ljudi na cesti, nakićenu ogrlicama po uzoru na havajske, sa crno-crveno-žutim cvijećem oko vrata i koja se ciljano kreće u nekom od smjerova, jasno je kako je negdje u blizini utakmica.

Vozili smo se kroz Hesse pokrajinu, sa posebnom dimenzijom i autentičnošću u izgledu, imala sam dojam da sam pala u selo prije 600 godina. Autohtone kuće su složene po točno definiranoj špranci, sve je crno-bijelo, uredno, čisto. Geometrijski toliko upeglano da bi se i Euklid u neku ruku dosađivao. Uz sve, vrijeme je bilo oblačno i bilo je jasno da nas čeka još kiše.

Kontejneri na slici gore mi se jako sviđaju, o njima sam uglavnom slušala od gastarbajterske familije. Služe za odlaganje čiste i opeglane odjeće koju vlasnik više ne treba a ne želi ju baciti jer je očuvana i nosiva. Razmišljam kako bi bilo super nešto takvo ostaviti kod nas a onda ostavljam lice u Mackayla Maroney izrazu, svjesna da bi to funkcioniralo samo u utopijskoj verziji.

Stali smo kratko u trgovinu po namirnice, sjeli na tamanjenje voća i ubrzo došli u selo Lippe. Konkurira svim najljepšim mjestima gdje sam bila.

Podugo smo tražili mjesto za spavanje i našli ga na livadi zaštićenoj drvoredom. Kao mačke koje skaču na cesti i koje u jednom trenu odalami auto, apsolutno nesvjesni što nas čeka ujutro.

Total: 473 km.