23 / ulazak na Kavkaz

5.8.
ponedjeljak

U jutarnjim satima Lazić je odjurio naći prednju gumu za motor. Vidjeli ste koliko je bila izjedena – kao takva nije podobna za vožnju jer ne prianja na cestu kako treba i postoji mogućnost za prometne nezgode. Također, potrošena guma je i zbog stanjenosti lakša za probušiti se, što je meni noćna mora kada obilazimo kamion koji vuče teret od 30 tona. Ako nam tada pukne guma, neće vam tko imati pisati ovakve putopise a vi nećete imati kome slati angry mailove da se prestanem zezati okolo i više radim na svartsputnjiku

Dok je on pazario gumu u moto servisu, ja sam popakirala svu opranu odjeću u torbe, malo šetala Volgogradom i poslikala posljednji kadar u Localhostelu.

Planirani polazak nanišanili smo u podne do 1 sat. Iz hostela u Ulici heroja krenuli smo u 3 popodne

Cilj dana bio je ući u Republiku Kalmičku i njen glavni grad, Elista, krećući se prema jugu kroz Kavkaz, područje između Crnog mora i Kaspijskog jezera.

U pitanju je doslovno 300-tinjak kilometara poprilično ravne sjever-jug ceste kroz kavkasku stepu. Elisti smo se jako veselili i moram priznati da sam bila prilično uzbuđena kada smo krenuli i vidjeli ovu tablu.

Iz Volgograda smo, klasično za ovaj ruski šalabaz po velikim gradovima, izlazili nešto manje od dva sata.

Ušli smo u prometnu špicu

za koju nisam sigurna kako smo preživjeli. Kolone auta bile su kilometarske a sunce nad nama nije imalo milosti.

Pijesak na sve strane i drugačija klima na obzoru nedugo nakon izlaska iz grada počeli su dominirati. Ovdje je negdje rusko pravoslavlje počelo gradualno, blago i elegantno nenametljivo prerastati u islam.

U kasno popodne ušli smo u sljedeću republiku.

Ruska Federacija – Kalmička

Prvo crtica o Kalmički, da bi vam moglo biti jasnije zašto sam se ovoliko veselila.

Kalmička je područje gole stepe usred koje je nasađen glavni grad, Elista. Republika čini minijaturnu budističku oazu unutar Ruske Federacije, područje na koje su se prije 500-tinjak godina naselila zapadna mongolska plemena, koja su se 200 godina poslije dolaska zaklela na lojalnost ruskom caru i čuvanje granica premma jugu.

U 18. stoljeću dio Mongola se vratio u Mongoliju jer nije htio plaćati poveći danak caru a ostatak je dobio, ni manje ni više nego status imigranata. Kao takvi, nisu imali obavezu sudjelovati u vojnim akcijama i nisu mogli biti mobilizirani, no tijekom Napoleonovog napada na Rusiju ipak formiraju nekoliko regimenti i ulaze u rat.

Tijekom DSR nacisti ulaze u Kalmičku no ubrzo biva oslobođena, nakon snažnog udara Crvene Armije. Zbog svog sudjelovanja u Patriotskom ratu, kako Rusi nazivaju DSR, tisuće Kalmičana dobija odlikovanja a 21 osoba dobija status Heroja Sovjetskog Saveza, najvišeg odlikovanja koje možete zaslužiti u Rusiji.

Nakon rata Staljin je Kalmičane deportirao u Sibir a egzistencija autonomije ove republike prestaje. Staljinov sustav je pobio mnogobrojne potomke Mongola teškim fizičkim radom i uskraćivanjem hrane. Nakon Staljinove smrti i nakon što je Hruščev preuzeo vlast, 1957. godine dobijaju natrag svoju državu, koja pokreće razvoj poljoprivrede, edukacije i umjetnosti. Svidjelo mi se koliko su uspjeli očuvati kulturu koja diše iz svakog kipa, kuća i ljudi.

Osim što su se ceste drastično popravile, opleli su nas i cajci za kaznu zbog prebrze vožnje. Naravno, kazna nije prošla fiskalizaciju već smo prošli dalje sa simboličnim i “samo za vas!” popustom, hrabro gazeći prema Elisti.

U goloj stepi, kao što fraza govori, nema ništa osim stepe i tek povremeno pokoje kuće ili montažera guma i pastira na motoru.

Kada smo uz cestu spazili vlasnika deva koje iznajmljuje na par minuta da biste se na njih popeli i poslikali se, odmah smo stali.

Ovo je prva deva koju sam vidjela izvan zoološkog vrta. Ujedno je i prva deva na koju se moj muž, u ful moto opremi i skoro sa kacigom na glavi, popeo da bih ga poslikala.

Nakon nehumanog cjenkanja sa vlasnikom deve za par slika, naravno

Biće je nevjerojatno mirno i stabilno, neviđeno docilne naravi. Ne znam je li to uobičajeno ili je ova samo dobila previše batina. Pustila se čak i maziti po vratu, dok me gledala tupim pogledom.

Svidjela su mi se kopita. Naravno da moraju biti velike površine, u protivnom bi deva propadala u pijesak do vimena.

Prije polaska dobili smo pogled prelijepe djevojčice, gazdine kćeri. Ovo mi je, inače, najdraža slika cijelog putovanja.

Putem nas je opet uhvatilo nevrijeme. U Elistu smo ušli kada je već dobrano pao mrak. Po cestama se vidjelo kako je kijamet protutnjao kroz grad i nije imao milosti. Ovdje je bio priličan pljusak, lokve na rubovima cesta bile su dovoljno duboke da ih obzirno zaobilazimo da ne bismo ponovili grešku kada smo tražili šaurmu. Miris ozona opojno je mirisao dok smo prilazili centru.

Sišli smo na glavnom trgu gdje se nalazi molitveni bubanj unutar budističke pagode

i šahovsko polje na kojem građani odmjeravaju snage.

Kratko smo popričali sa policajcima koji su bili parkirani kraj pagode i pratili promet. Oduševili su se našim pothvatom, ali na spomen Kavkaza i odlaska prema kritičnim dijelovima Rusije nisu baš pokazali odobravanje.

Inače, Elista je grad šaha, a predsjednik Kalmičke, Kirsan Iljumžinov, poznati šahovski prvak i predsjednik Svjetske šahovske federacije.

Oduševljeni prvim RL kontaktom sa budizmom u svojim životima, odlazimo u jeftini motel, liježemo u krevet i veselimo se jutru kada ćemo proći kroz grad i vidjeti sve pod danjim svjetlom.

Total: 346 km.