04 / dan kad je Laziću bilo vruće O.o

Iako nisam jezičar niti me jezici zapravo zanimaju na ikakvih razinama osim rekreativnim, godinama sam amaterski proučavala razne jezike. Od europskih sam jezika sklonija germanskoj porodici, moguće jer sam njemački učila tijekom školovanja i zapravo pritom jako uživala. Možda baš zato norveški, danski i/ili švedski smatram vrlo savladivim jezicima. Jedan period sam se bavila finskim i japanskim. Finski je nešto kompleksniji zbog specifične gramatike, dok je japanski jednostavniji, drastično, ali traži upoznavanje tri alfabeta. Ovdje većina stane, iako samo učenje nije toliko zahtjevno.
Najveći izazov mi je islandski, njega bih baš voljela temeljito svladati i aktivno pričati. Sigurna sam da bih to napravila kako treba i pritom se dobro zabavila.

Shvatila sam zašto ne volim češki, slovački i poljski. Bespomoćno su ružni i nimalo motivirajući. Žmufljivi su, fafunjkasti, kulunklukučasti i žumbabljivi. Ruski ima itekakvu dušu i poseban štih, melodioznost i posebno zvučno draškanje čekića, nakovnja i stremena dok ovo trojstvo užasa ne vidim ih kao nikakav izazov.

Stoga sam jedva čekala da izađemo iz Češke.

Dan je počeo tako što me jedna zalutala Panorpa (točnije, zalutali) uporno gnjavila šetajući mi po licu i rukama da ju poslikam. Vani je bila gusta magla i nije mi se izlazilo u skoku. Lazić me namamio miso juhom,

malo smo se naćeravali po nakaradnom Načeradecu pokušavajući izaći slijedeći putokaze koji vode u krug, a onda smo krenuli prema Kutnoj Hori. Lazić je već bio ovdje, prije 5 godina kad je MZujao do Emmenrauscha, ali nije vidio dvije uistinu posebne stvarčice.

Jedna je crkva Sv. Barbare, zaštitnice rudara, lokalaca zaposlenih u obližnjim rudnicima srebra.

Crkva je ogromno monumentalno zdanje u gotičkom stilu, staro oko 600 godina. Izgleda monstruozno, kao da će nekoga pojesti. Urešena je gargoyleima (upravo sam izguglala HR naziv i zgrozila se nad “vodorigama”) i Lazić kaže da mu vuče na Diabla.

Ako ona vuče na Diabla, osuarij aka Kostnice u Sedlecu su nivo sa Skeleton kingom ili makar quest Chamber of Bones. Ispada kako 9gag nije samo budalaština i LOL-leglo – konačno sam vidjela nešto vrlo fascinantno. Radi se o zdanju dekoriranom kosturima – ukupni broj je procijenjen na okvirni od 40 – 70 000 ljudi.

Zanimalo me zašto je toliko ljudi završilo na zidovima crkve / masovne grobnice. Pitanje se nameće samo po sebi čim pogledate fotografije, a evo i odgovora.

Priča kreće u 13. stoljeću, kada je lokalni velečasni sa putovanja u Izrael donio grumen zemlje sa Golgote (ne znam koliko ste upućeni, Golgota je mjesto gdje je razapet Isus) i posuo ju po obližnjem groblju, što je izazvalo pomamu za pokapanje na tom mjestu među vjernicima. U međuvremenu je naišla kuga koja je krvožedno slagala trupla i groblje se neminovno širilo.  U 14. stoljeću je podignuta gotička crkva u koju su složeni kosturi vjernika koji su morali biti iskopani zbog gradnje same crkve. Legenda kaže da je za ekshumaciju i slaganje kostiju zaslužan poluslijepi fratar.

Zapravo, kad uđete u osuarij, niste sigurni što da mislite.

U vama se roji osjećaj čuđenja, nekakve doze kvazi-tjeskobe i groteske. Stojim u grobnici u kojoj se nalazi makar jedna kost od skoro 70 000 ljudi. Istovremeno osjećam divljenje i pod jakom sam impresijom. Kosti su složene vrlo temeljito, poštujući oblike i međusobnu kompatibilnost. U svakom slučaju nisu random nabacane, očito je. Neke kosti su vrlo očuvane, dok su neke lubanje djelomično pretvorene u prah. Na nekima se vidi i uzrok smrti i jasno je da vlasnici nisu umrli mirno i milosrdno. Nisam se mogla oduprijeti i mislima o zagrobnom životu bližnjih. Misli zaokružujem po nebrojeni put na isti način; zagrobni život je paradigma koju smo smislili samo radi nas samih, da bismo svoje sebične umove neposobne podnijeti čemer pri gubitku bliske osobe mogli pretočiti u nekakvu imaginarnu metafizičku bliskost sa dotičnom osobom.
Život iz ljudi ispari kao voda iz čaše, smrt je oštro odsječeni kraj.

Osim arhitekture evo i par zanimljivosti koje su mi zapele za oko. Prva je čudno numeriranje kuća.

Prvi broj je obično jedinstveni broj općine, kotara ili neke druge administrativne jedinice, dok je drugi broj onaj na razini ulice. Kao kod nas, recimo.

Druga zanimljivost bi vam mogla biti poznatija.

Na brojnim domovima i raznim objektima sam viđala kredom napisane šifre. Bilo mi je jasno da se radi o 2012 godini, ali su me malo zbunjivala slova. Podsjetila su me na naljepnice koje se kod nas nakon Božića, kad svećenik pohodi domove, lijepe na vrata i tako daje do znanja da je dom blagoslovljen. I stojim tako i mislim si, tko je K u Gašpar, Melkior i Baltazar, a onda po dolasku do najbližeg interneta ustanovljujem kako Gašpara Česi zovu Kašper.

Treća zanimljivost je nesretno češko pivo. Iz benzinske izlazi mladi par, oboje sa pivom u rukama. Ona je imala ogromnu limenku sa koje nije skidala usne. Meni je to iznimno degutantno i ružno, no očito se pivo doslovno pije kao voda u Češkoj. Nije sigurno mit, očito, i sigurno nije lako biti strejter u Češkoj.

Vozimo dalje, prilazimo Pragu. Iskreno, nije me se baš dojmio, bio je krcat turistima u staroj jezgri. Karlov most izgleda u najmanju ruku kao marokanska pijaca u špici i odzvanja brojnim jezicima.

Prepoznala sam i naše tramvaje, one stare koji su još u pogonu. Nakon podugog izlaska iz Praga dolazimo do benzinske postaje na kojoj smo se oboje kao djeca zagledali u bizarni par u autu koji je izgledao kao da ide na more. Auto je bio krcat, ganci style, a u njemu na suvozačevom mjestu nešto veliko, predimenzionirano i čudno našminkano što je čekalo da vozač napuni auto gorivom. Nakon primarne “kill it with fire” reakcije, shvaćam da su u autu dva transvestita i osjećam se pomalo loše što sam se toliko zablenula, skoro škiljavo, kao da pokušavam bez lupe determinirati spol buha.

Osjećaj mi popravlja transvestit-vozač, koji mi je u trenutku kad je prošao kraj nas uputio vrlo široki i topli osmijeh.

Slikam Mouža u pozi nalik onoj kad je ovu rutu vozio sam

i vozimo se prema Chomutovu. Jedva nalazimo sobu, utaborujemo se u hostelu sa crtežom kobre i par curetaka sa ogromnim praznim pivskim kriglama na ulazu, obavljamo prvo tuširanje od polaska i liježemo u krevet gledajući češke kanale.

Nalijećem na Big Bang Theory. Sinkroniziran. Nemojte me pitati kako zvuči.

Total: 264 km.