Njemačka

Vrlo brzo smo prešli granicu sa Njemačkom. U jutarnjim satima smo uživali u uređenosti, urednosti i poslovičnoj protestantskoj jednostavnosti. Granulo je sunce i lijepo je obasjalo zeleni lagano brežuljkasti kraj i tako nam davalo nadu u ugodniju vožnju, dan i na koncu obećavalo moguće spavanje u šatoru. Sve je lijepo, pitoreskno i vrlo mirno.

Ovdje je otprilike krenula invazija vjetrenjača uz ceste, za koje ne znam zašto se ljudi toliko bune.

Obično im se zamjera par stavki: kao, ružne su i nagrđuju okoliš, previše ovise o faktorima na koje se ne može utjecati (čitaj: lokalitet, vjetar koji oscilira od minimalnog strujanja zraka do olujnih nevremena), dijelovi vjetrenjača su dosta skupi i moraju biti često zamijenjeni a same vjetrenjače su koncipirane da traju jedva 25 godina, utječu na biodiverzitet područja (čitaj: u radu nerijetko mlatnu kukce, ptice i šišmiše) i bučne su.

E sad; meni nisu posebno prelijepe ali su mi itekako OK. Lijepo se uklapaju u krajolike, nimalo ih ne nagrđuju, jednostavne su i elegantne. Nagrđivale bi okoliš kad bi bile roza ili sa leopardovim uzorkom, ovako sive su čisto OK. Posebnu bučnost nisam primijetila. Najveći problem mi se čini ovo nokautiranje životinja u prolazu tj. okupiranje biotopa nečim čime se životinje nikako ne mogu nositi niti sa time boriti.

Što se efikasnosti tiče, kao i za fotovoltaike, smatram kako nisu loša opcija kao podrška proizvodnji struje, ali treba biti svjestan kako nisu ni otprilike sposobne dati “ozbiljnije” količine električne energije.

Dolazimo u Zschopau, grad za kojeg ne postoji pouzdano ispravan izgovor naziva mjesta. Osobno se držim osobne intuicije pa kažem “Čopau” i, kako mi se čini, ostajem do daljnjeg pri tome jer nisam našla logičniji izgovor :D

Odlazimo u MZ tvornicu, mjesto gdje se rodio kultni motor i Lazićeva vječna dvotaktna inspiracija.

Nisam bila u proizvodnom pogonu već upravnoj zgradi gdje su nas dočekali vrlo uljudni radnici. Nisu mi dozvolili da fotografiram otvoreni motor (prototip), što me ni ne čudi. Kupujemo majicu u podrumčiću firme i idemo u Zschopau, gdje sam pojela najbolji kebab u svom životu.

Odlazimo u gradski muzej gdje glumim opće oduševljenje motorima :mrgreen:

a zauzvrat dobijam Dojčland majicu <3

Dresdenu prilazimo u rano popodne, pod prijetnjom kišom. Dočekuju nas žuti tramvaji i miran grad (meni) prelijepog imena.

Silazimo i parkiramo se na ulazu u šoping-centar u najužem središtu Dresdena. Isprobavam nov način vezanja armora oko ruksaka jer je prilična tlaka prešetavati se okolo odjeven kao da ideš staviti lisice Keyser Sozeu :mrgreen:

Dresden je grad koji je tijekom WW2 pretrpio najsnažnija bombardiranja od strane britanske i američke avijacije, u veljači 1945. Bio je doslovno sravnjen sa zemljom a ruševine su postojale čak do kraja 20. stoljeća. U ovu skupinu posebno pripadaju vjerski objekti, koje komunistička vlast nije pretjerano “šljivila”. Iako vjerujem da nešto ruševina još postoji, ono što smo vidjeli je bilo vrlo lijepo i ugodno. Specifična je neobična atmosfera u gradu. Sve je lijepo, uredno i moderno, ali ne možeš se oteti osjećaju da sve zgrade koje vidiš nisu stare toliko koliko na mah izgledaju, već se ulagalo i ulaže u restauraciju povijesnih objekata koji su stradali zbog vojnih iživljavanja.

Kao takav, Dresden šije daleko precijenjeni Prag.

Odlazimo prema željezničkom kolodvoru

i ustanovljujemo kako izgleda klasično europski, štogod to trebalo značiti :)

Za oko mi je zapela i zgrada sa zemljanim kontejnerima iz kojih fotosintetiziraju stabla. Prelijepo!

Centar je relativno neprometan i miran.

Crkva koju vidite je rimokatolička crkva svetog Trojstva (Hofkirche), doslovno je izgrađena uz Labu sredinom 18. stoljeća. Ujedno služi i kao kripta za njemačko plemstvo.

Šetnja starim gradom je trajala par sati a realno nam treba makar 7 dana za propisno istraživanje.

Stvarčica koja mi se posebno svidjela je Fürstenzug, porculanski mural dug 102 metra koji prikazuje 800 godina majzenskih, tirinških i saksonskih vladara.

Klanjamo se Martinu Lutheru, ključnom čovjeku odcijepljenja od nakaradne kršćanske zajednice 16. stoljeća

a ja se prisjećam razgovora sa bivšom cimericom, evangelističkog opredijeljenja. Ona je bila moj prvi kontakt sa ovom vjerskom zajednicom i rado je dijelila mišljenja i iskustva sa mnom. Naučila me neka od esencijalnih smjernica evangelizma:

  • vrh crkve je Isus Krist a ne Papa
  • Marija je Isusova majka – i to je sve, nema poseban tretman kao ni ostali sveci; štuje se isključivo Isusa
  • sakramenti su svedeni samo na krštenje i euharistiju
  • oprost može dati samo Bog a ne svećenik tijekom ispovijedi (tom logikom se vodio i Luther, koji je smatrao kako se oprost od grijeha nije mogao naplaćivati vjernicima)
  • postoje samo dva blagdana koja se štuju – Božić i Uskrs; za razliku RKT crkve koja kroz kalendarsku godinu ima oveću hrpicu neradnih dana
  • celibat ne postoji a liturgiju mogu vršiti i žene.

Bilo mi je posebno zanimljivo kad je rekla kako je u njenom gradu “naš” svećenik pohađao vjernike autom a “njihov” je vozio bicikl.

Heh.

Po povratku na motor nailazimo na parkiranu Bembaru sa splitskim registracijama. Vlasnicima ostavljamo pisamce u kojem želimo sretan put i povratak kući, kad god bio planiran.

Tijekom zadnjih nekoliko godina sam usmrtila dvoznamenkast broj mp3 playera. Naravno, ne samovoljno niti ciljano; najgore je prošao jedan od primjeraka sa LCD-om u kojem sam nakon otvaranja ruksaka našla ključ. Da, ključ je probio LCD.

U Media Marktu sam nabola AEG-ov mp3 player kakav zapravo već podugo tražim. Nema nikakav display niti posebne sitničice zbog kojih bi mogao biti voljen kao njegovi prethodnici. Svodi se doslovno na malo kućište i ogroman botun sa smanji / poglasaj / prethodna / sljedeća pjesma. Čak izgleda pomalo sirovo, da ne kažem sovjetski. Računam da ono što Nijemac napravi valjda ne mogu tako lako uništiti :misli:

Vozimo se dalje, prema Berlinu. Nismo posebno vrijedni, danas smo prebacili jedva 200 kilometara.

Putem stajemo uz cestu jer po prvi put vidim hmelj u vegetaciji.

Hmelj je inače dosta egzotičan za naše krajeve, skoro ga i nema. Ono nešto malo što ga i ima je lokalizirano na područje oko Iloka.

Tražimo večeru u malom gradiću i smišljamo gdje ćemo se utaboriti.

Zalazimo u borovu šumu kraj autoputa cca 120 km od Berlina (mjestašce Elsterwerda) i širimo šator. One sekunde kad sam se na glas zamišljeno začudila kako nema komaraca, istovremeno me sašilo jedno 60-ak krvožednih kučaka koje su ubrzale moje dizanje šatora.

Večeram nešto manje od litre jogurta, zapisujem dnevne utiske i promatram vedro nebo sjedeći pred šatorom. Negdje oko ponoći je pao potpuni mrak.

Osjeti se miris sjevera, bijele noći su sve bliže :)

Total: 238 km.