Dan #1. | dolazak u Reykjavik

Na put smo krenuli u petak prijepodne. Od Gardermoena do Keflavika, dvije zračne luke između dva glavna grada – Norveške i Islanda, let traje dva sata i četrdeset minuta a udaljenost među njima iznosi 1750 kilometara. Osim što smo se divili ljepoti kontinentalne južne Norveške koju smo sada vidjeli prvi put iz zrakoplova (dosad smo se vozikali motorom i automobilom do Bergena i Stavangera), uživali smo u vrlo mirnoj i stabilnoj vožnji nad Atlantskim oceanom. Prelijetajući prelijepo jasno plavo more promatrali smo neobične oblake koji su se u nekom od trenutaka počeli nadvijati nad vodom, utefterili ionako planiranu ideju posjećivanja Farskih otoka,

i kako je vrijeme prolazilo, počeli su nailaziti komadi dotad toliko nedostižnoga i predalekoga sna zvanoga Island. Dočekala su nas crna polja lave, bjelilo glečera, valovi koji su tukli u obalu otoka i baš onaj čisti osjećaj ugode što smo tu.

Izašli smo iz aviona u vrlo lijepu i moderno spicanjenu zračnu luku. Pronašli smo djelatnika rent-a-cara koji je za nas priredio automobil, provjerili stanje automobila i otisnuli smo se na put prema Reykjaviku preko grada Hafnarfjörður. Keflavik je od Reykjavika udaljen pedesetak kilometara a cesta prati sjevernu stranu poluotoka Reykjanes na čijem vrhu leži Keflavik.

Glavni grad Islanda vrlo je pitom i ugodan. Smješten je uz more, uz grad leži Esjan planina čiji su vrhovi još uvijek djelomično pod snijegom, a ulice su pune zanimljivih autentičnih kuća i lokala. Proveli smo par sati šetajući i upijajući nešto prilično novo.

Iako nalik norveškom tonu, opet je drugačije – Island je općenito daleko siroviji i intenzivniji od Norveške, što se jako reflektira na okružje kroz koje prolazite, pogotovo izvan centra grada gdje su privatne kuće. Primjerice, norveške su kuće većinom građene od drveta. Drvo kao resurs vrlo je pristupačno i raspoloživo za gradnju, dok je Island goli otok. Nema drveća tj. ima ih relativno vrlo malo u odnosu na površinu otoka. Stoga su kuće betonske, a fasadu pokrivaju limene ploče, uz izolacijski sloj. Kuće izgledaju u najmanju ruku sirovo i jednostavno, a u odnosu na one norveške i siromašno. Iako, to se ne može zvati siromaštvom, mislim da je u pitanju onaj autentični nordic austerity.

Ujedno, islandske su kuće vrlo nisko građene. Dok nas nije obrijao primorski vjetar brzine 35 m/s koji je jurcao s glečera u more, nismo se ni pitali zašto. Sigurna sam da bilo što istureno proživljava vrlo snažne udare vjetrova i kao takvo je vrlo nepoželjno.

Gušt kvare kriminalno visoke cijene hrane, pića, odjeće, suvenira… Bilo čega. Vesta koju sam željela nije bila raspoložive cijene ispod 2 000 NOK (oko 1 500 kn), što odbijam platiti. Svaka suvenirnica drži nakit od lavinih perli, ali i njihove su cijene izuzetno visoke. Cijene hrane u odnosu na one u Norveškoj iznose +30%, a Norvešku se smatra skupom državom. Već kada spominjem lavu – prije dolaska naišla sam na informaciju kako je svaka perla koju vidim na nakitu od lave zapravo stranoga podrijetla. Naime, islandska lava nije pogodna za mehaničku obradu oblikovanja i rezanja (čitaj: mrvi se i lomi) stoga svaki “dizajner” naručuje materijal izvana. Ovo znači da je nabavna cijena materijala za jednu narukvicu dvadesetak NOK, dok cijena u trgovinama nakon što se na tag okači natpis “Pero Perić dizajn” završi na 700 NOK. Jes, sedamsto kruna (sto eura). Cijene dodatno i drastično rastu uz poznate atrakcije uz cestu, a iznose bolje da ne spominjem.

Posjetili smo i Hallgrímskirkja crkvu, simbol grada, imenovanu prema pjesniku i crkvenom dužnosniku i sagrađenu 1945. godine. Radi se o visokom zdanju koje se vidi iz svakoga dijela grada, a pripada luteranima. Interijer je klasično protestantski umjeren i smiren.

Kao i helsinški kralješak, jako mi se svidio glavni lokalni kip smješten na obali između grada i Esjan brda – Sólfar. Ovdje smo proveli neko vrijeme, sjedeći i diveći se. Strašno mi se sviđa dizajn i izvedba. Dosta je posjećen, a ponekad morate i čekati da se raščisti kadar od turista koji se kače po njemu dok ih netko bližnji naslikava.

Izgorjela sam već prvi dan. Čisto blijedo lice poprimilo je crvene tonove, s naglaskom na nos, ali totalno mi je bilo svejedno. Sam osjećaj da sam na Islandu totalno je izdominirao sve drugo i s guštom smo napustili civilizaciju i krenuli na kraju dana prema jugu poluotoka južno od Reykjavika.

Posjetili smo jezero Kleifarvatn nedaleko od Keflavika na južnoj strani poluotoka. Kleifarvatn ima površinu od 10 km2 i najveće je jezero na Reykjanes poluotoku. Smješteno je u udolini i puni se podzemnim izvorima, što izaziva fluktuacije u visini do 4 metra. Jezero je čak imalo i svoju Nessie – klajfarvanskog Wyrma.

Uz jezero se nalazi prvo geotermalno polje koje sam imala priliku vidjeti:

Seltun polje

u sklopu Krysuvik geotermalnog područja.

Po završetku šetnje Seltunom i nakon što smo podignuli Hilleberg na relativno ravnoj površini na isturenoj klisuri uz jezero stotinjak metara od automobila, uz cestu gdje je tijekom noći prošlo jedva nekoliko automobila, smjestili smo se i zavukli se u vreće za spavanje.

Vanjska temperatura bila je umjereno hladna, iznosila je nekakvih 6 stupnjeva, ali se u šatoru hladnoća uopće nije osjetila. Evo dnevnoga pregleda prijeđenih kilometara.

Spavali smo čvrstim snom i probudili smo se u cik zore, kada smo krenuli na putovanje po Ring roadu.

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save