Đumbir.

Užasno sam lijena za nakuhavanje čajeva. Nemam naviku piti ništa redovito i ciklički a o ovisnosti o kavi i sličnim ne-mogu-otvoriti-oči-bez-pune-šalice da ne pričam. Iz nekog razloga, nikad nisam favorizirala sjedenje na kavama, čajevima i inim višesatnim ispijanjima pićenaca. Meni ta komponenta nedostaje; obično sjednem, popijem nešto u vrlo kratkom roku i idem dalje. Ako i sjednem.

Povremeno se potrudim i pokupujem čajeve sa namjerom da to i popravim. Obično su razne vrste zelenog čaja u igri. Znam da su ukusni i vrlo blagotvorni na zdravlje i nastojim ih nekako introducirati u svakodnevicu jer sam svjesna koliko su korisni. Trenutno pijem gunpowder i japanski zeleni koji prirodno pršti od katehina.

Prije skoro dva mjeseca počela sam redovito i intenzivno piti čaj od đumbira. Toliko mi odgovara da ga pijem skoro svaki dan, a mora biti spravljen na specifičan ali jednostavan način. Koristim svježi korijen, ugrubo oguljen i odstranjenih eventualnih oštećenja, narezan na tanke ploške. U 3 dl ključale vode ubacujem tako pripravljen veći komad tj. količinu od otprilike dvije šake tako narezanog korijena. Mora biti jak i žestok. Poklopim lonac i pustim da vrije 10-ak minuta. Maknem sa vatre, ocijedim, izlijem u visoku staklenu čašu i krećem piti čim se ohladi toliko da mi ne spali jezik i usta.

Pijuckam ga lagano i bez žurbe. Njegova toplina je savršena, što me čudi jer nisam zimogrozni tip i općenito imam višak tjelesne topline. Volim njegovu oštrinu okusa i peckastost.

Osim u čaju, koristim ga ukiseljenog. Zapalila sam se za njega kada sam prvi put jela sushi koji je defaultno imao i porciju tankih blijedih ploškica u paketu aka gari ili amazu shoga.

Konzumira se između dvije vrste sushija u slijedu da bi “oprao” okuse prethodnih sushija sa jezika. Nažalost, kod nas nije baš nabavljiv, makar ne za neke razumne cijene i veće količine. Malene teglice od cca 40-ak grama koštaju bijesnih i 50 kuna, što je za mene, osobu koja uredno praši (čitaj: spali) takvu teglicu prije 2-3 obroka kriminalni trošak. To me bacilo u razmatranje kako ukiseliti đumbir u kućnoj radinosti. Vodila sam se logikom, ako nije špansko selo ukiseliti papriku i krastavce, nije ni đumbir. Toliko je jednostavno; vagnite četvrt kilograma oguljenog i nasjeckanog đumbira i zalijte ga ključalim rižinim octom u količini od 2 dl, u koji ste dodali prstohvat soli i 50 grama rižinog slada. Ako imate shiso lišće u prahu, nije naodmet ubaciti malu količinu radi arome. Pritom je jako bitno sabiti sav taj đumbir, da ostane što manje prostora. Ostavite đumbir da se polagano hladi, umotan u kuhinjsku krpu.

Zbog raznih salata u koje volim ubaciti ukiseljeni đumbir, ova runda nije rezana na mandolinu na tanke ploške već na kinpira style štapiće.

Zbilja nije vizualno atraktivan ali okus je nadmašio sva moja očekivanja.