Genie

Četvrto i posljednje dijete u obitelji Wiley iz Arcadije u Kaliforniji rođeno je sredinom travnja 1957. godine s dislociranim kukovima. Urođena deformacija kćeri Clarka i Irene izazvala je nešto sporiji motorički razvoj i poteškoće u prvim koracima, no izvan spomenutog nedostatka djevojčica je bila potpuno zdrava.

Otac, sociopat i paranoik sa stažem, žrtva bullyinga u djetinjstvu zbog ženskog imena (majka ga je nazvala Pearl) i sin djelatnice bordela koji je nerijetko svjedočio njezinim snošajima s klijentima, u strahu da će mu društvo nauditi na neki od načina ocijenio je dijete kao mentalno zaostalo i odlučio je zatvoriti i odvojiti ju u ekstremnu izolaciju – potpuno odrezanu od ostatka ljudi u dobi od 20 mjeseci. Obitelj Wiley je i prije rođenja djevojčice živjela povučeno, izolirano i tiho prema komentarima susjeda; otac je branio korištenje televizije, pjevanje, smijeh pa čak i govor bez njegove dozvole. Reagirao bi vrlo agresivno na neposluh i otpor članova obitelji. Bio je izrazito netolerantan prema svim vrstama zvukova i buci.

Od supruge koja je bila djelomično slijepa uslijed nesretnog slučaja u mladosti bio je stariji 20 godina. Nikada, zapravo, nije želio djecu i nemilosrdno je tukao suprugu tijekom trudnoća. Prvo dijete, Dorothy, kada je uporno plakala zamotao je u dekicu, položio u ladicu u garaži i ostavio da umre. Drugo dijete, Robert, umrlo je zbog navodnog gušenja u svojoj sluzi tek dva dana po rođenju. John, treće dijete, živio je s bakom koja nije htjela tolerirati očevo izoliranje djeteta i imala je dobru volju za radom s djetetom koje je očito pokazivalo znakove usporenog razvoja. Preminula je uslijed siline udarca jurećeg kamioneta, zbog čega se dječak ponovno vratio živjeti s roditeljima. Clark je krivio njega za smrt svoje majke i nije nimalo skrivao razočaranje u njemu. Uselio se u njenu kuću i njoj u čast ostavio je njezinu spavaću sobu i auto u garaži netaknutima, kao svojevrsne oltare.

Djevojčica je provela 13 godina u potpunoj izolaciji. Živjela je u spavaćoj sobi s prozorima potpuno pokrivenima aluminijskom folijom. Svakodnevno bi provela petnaestak sati zavezana za kahlicu uzdama koje je kreirala majka i koji su omogućili apsolutnu imobilizaciju. Noću bi otac skinuo djevojčicu zavezanu u improviziranoj stezulji s kahlice i preselio vezanu u krevet omotan žicom od kokošinjca. Postelja joj je bila odrpana vreća za spavanje.
Otac je spavao u drugoj prostoriji u naslonjaču s puškom u ruci pazeći na djevojčicu, brat je spavao na podu, a majka na stolici za stolom. Evidentirani su i njegovi fizički nasrtaji na suprugu i prijetnje daljnjim nasiljem u slučaju ako ona pokaže bilo kakvu privrženost djetetu.

Jedina interakcija s ljudima bila je tijekom donošenja hrane koju je donosio isključivo otac, braneći bratu i majci da joj prilaze i striktno pazeći da nikad ne čuje ničijeg glasa. Djevojčica preko 13 godina nije kušala kruti objed, hranjena je isključivo dječjom hranom, kašicama i mlijekom, što je neminovno dovelo do potpune pothranjenosti. Hranu je nerijetko primala i protiv svoje volje, kada je prisilno hranjena guranjem hrane u usta i agresivnim mrljanjem hrane po licu ako bi pokazala otpor.

Jedini predmeti koje je djevojčica vidjela oko sebe bili su: krevet u kojem je ležala, stolica, teški zastori i nekoliko plastičnih kabanica obješenih na zidu. Kuća je bila uvučena od prometnica, tek bi ponekad čula zvuke automobila, kao i cvrkut ptica. U kasnijim godinama otac bi povremeno dozvolio “igranje” komadima novina, plastičnim zdjelama za jelo i sličnim.

Izolacija od ljudi imala je za posljedicu potpuni izostanak razvoja govornih sposobnosti. Otac, da bi ju prestrašio kada bi bila neposlušna, nije koristio riječi već je lajao na nju i režao, a pomno je uzgajao kandže kojima bi ju grebao kada mu se ne bi svidjelo njezino ponašanje. Otpor je kažnjavao drvenom daskom kojom je udarao i majku i brata.
Postoje teorije i kako je otac seksualno zlostavljao kći, ali ova tvrdnja nije našla formalno uporište.

Krajem 1970. godine majka je nakon okršaja s ocem pobjegla iz kuće. U međuvremenu je John pobjegao od oca, dijelom zbog očevog zlostavljanja njega samog a dijelom zbog inzistiranja oca na sudjelovanju u zlostavljanju svoje sestre. Nakon nekoliko tjedana otišla je tražiti financijsku pomoć s kćerkom, ali zbog slabovidnosti, umjesto ulaska u ured za prijavu za pomoć ušetala je među socijalne radnike. Prizor koji su vidjeli bio je vrlo upečatljiv: pred njima je stajala trinaestogodišnja djevojčica kilaže kao sedmogodišnje dijete (vagala je jedva 27 kg) uslijed ekstremne pothranjenosti. Zamijećena je zbog karakterističnog “zečjeg koračanja” uslijed godinama vezanjem defomiranih nogu, ruku u “kandžastom” pokretu i s vidljivim pelenama i neobičnog ponašanja zbog kojega su pretpostavljali kako je autistična. Cijelo tijelo bilo je potpuno blijedo zbog dugog niza godina života u potpunom mraku. U kratkom je roku oduzeta majci, oboje roditelja je uhapšeno i pokrenut je proces suđenja zločinu oca. Na dan prvog ročišta Clark Wiley se ubio, ostavivši poruku: “Svijet ionako ne bi razumio.”.

Djevojčici rođenoj kao Susan Wiley po primitku u bolnicu nadjenut je pseudonim Genie i smatra se podivljalim djetetom (eng. feral child), formiranim sustavnim zlostavljanjem, teškim zanemarivanjem i prisiljenom izolacijom od društva.

U bolnicu je primljena u stanju neposobnom žvakati krutu hranu i gutati ju, potpuno neposobna kontrolirati pražnjenje mjehura i bez ikakve reakcije na izloženost različitim temperaturama. Nije mogla uspravno stajati i potpuno izravnati nijedan ekstremitet, pokazivala je strah od bilo kakvog fizičkog kontakta, kao i nesiguran stav i korak. Lučila je slinu, njuškala je sve oko sebe, pokazivala je veliki interes za zvukove oko sebe. Imala je zdrav vid na udaljenost do tri metra od oka, što je objašnjeno malenom sobom u kojoj je obitavala. Nije reagirala na govor.
Ubrzo je postalo sasvim jasno kako se nije radilo o mentalno zaostalom već katastrofalno zapostavljenom i zlostavljanom djetetu koje je pokazivalo zanemariv interes za ljude oko sebe i ogroman interes za prostorije u kojima se nalazila i predmete u njima. Zbog očevog grebanja bio je prisutan strah od pasa i mačaka, koji je pokazivala dugo nakon izlaska iz kuće i nikad ga nije potpuno zaliječila.

Isprovocirana, burno bi reagirala pljujući i razmazujući slinu po svom tijelu, vršeći nuždu i udarajući svoje tijelo. Pritom bi šutjela i na licu se ne bi očitavala nikakva emocija. Nikad nije plakala ili vrištala. Kada bi se umorila od reakcije, jednostavno bi se smirila i stišala, padajući u stupor.

Već nekoliko dana po dolasku u bolnicu počela je koristiti toalet, naučila je odijevati se samostalno i polako je počela dobivati na kilaži. Progres je popratila i bolja koordinacija u pokretu i bolji vid na udaljenostima većima od tri metra. Zanimljivi su joj bili bradati muškarci. Ubrzo je počela skupljati predmete oko sebe a posebno su joj bili dragi setovi za igranje u pijesku. Burno bi reagirala kada bi netko dotaknuo njezine predmete koje je skupljala.

Zbog poprilične unikatnosti okolnosti u kojima je odgajana Genie je postala atraktivan slučaj za stručnjake – psihijatre, lingviste, logopede i psihologe, koji su joj posvetili značajne količine vremena s ciljem razumijevanja psihosomatskog razvoja. Testovima je ustanovljeno kako nije postojala nikakva vrst mentalne zaostalosti, ali mozak uslijed uvjeta odrastanja nije nikad uspio razviti sposobnost govora. Ovime je postalo jasno i očito kako je djetinjstvo kritična točka razvoja govora. Kako nikad nije bila izložena riječima i sintaksi, nije bila sposobna shvatiti koncept govora. Naučila je riječi, uključujući i poneki komadić znakovnog jezika gluhonijemih, ali nikad nije uspjela svladati strukturiranje rečenica. Ovo se objašnjava razvijenom desnom (“logičnom”) stranom mozga i zakržljalom lijevom (“jezičnom”) stranom – desna strana je ulagala ogroman trud za svladavanje jezika, ali rezultati lijeve strane su jednostavno bili slabi. Glas je isprva bio izuzetno tih, a riječi koje je izgovarala bile su nerijetko krnje jer pojedine slogove jednostavno nije mogla izgovoriti.

Po dolasku u bolnicu njezin se vokabular sastojao isključivo od dvije fraze: “prestani” i “nemoj više”. Ubrzo je ustanovljeno kako ne boluje od selektivnog mutizma i nema moždanih oštećenja. Oko njezinih govornih sposobnosti, potencijala i progresa vođeni su sati rasprava i pisane su mnogobrojne bilješke koje su velikom broju danas pokojnih istraživača donijele doktorate. Rado je pokušavala imitirati zvukove i glasove ljudi oko sebe. Izražavala se sličicama, pantomimom i crtanjem, glumeći scene koje nije uspijevala drugačije objasniti. Brzina kojom je širila vokabular nadmašila je sva očekivanja.

Svaki od djelatnika bolnice koji je proveo izvjesno vrijeme radeći s njom istaknuo je kako je Genie unatoč siromašnom vokabularu potpuno prirodno i urođeno imala izuzetne sposobnosti neverbalne komunikacije, kao i veliku sposobnost “zavlačenja pod kožu”. Svatko od njih spomenuo je koliko je malo bilo potrebno da ih privuče k sebi. Istaknuti su povremeni odlasci u trgovine s igračkama, kada bi Genie spontano prilazila strancima i vraćala se nazad s dobivenim igračkama. Odlično je reagirala na pažnju. Intrigiralo ju je sve oko nje – kada bi željela čuti kako se pojedini predmet zove, u najneverbalnijoj varijanti podignula bi ruku psihijatrice i usmjerila ju u predmet interesa. Pokazalo se kako povoljno reagira i na zvuk klavira. Ispostavilo se kako je u jednoj od susjednih kuća tijekom djetinjstva susjedovo dijete vježbalo sviranje klavira, što joj je davalo osjećaj ugode.

Tijekom života izvan kuće promijenila je nekoliko udomiteljskih obitelji, uključujući i pokušaj ponovnog života s majkom, od kojih je u nekima proživljavala i ponovno teško zlostavljanje. Genie je reagirala na jedini način na koji je znala, jednostavno bi ušutjela a sav dotad stečeni progres učenja govora doživio bi usporavanje i progresivni kolaps. Ponekad bi burno reagirala udarajući sebe, predmete u svojoj okolini, izgrebala bi svoje lice i slično. Ipak, polaganim radom naučila je obavljati manje kućanske poslove, koristiti šivaću mašinu i glačalo, kao i jednostavnija jela. Ulazak u pubertet pratilo je i simpatiziranje muškaraca iz okoline, primjerice, pokazivala je interes za vozača školskog autobusa i zubara, što je bio znak sazrijevanja i bio je praćen pojavom prve menstruacije.

Genie u ovaj trenutak broji 56 godina, a koristi engleski i znakovni jezik. Nakon čitavog niza godina obitavanja u bolnicama i u domovima stacionirana je u ustanovi za brigu za odrasle s posebnim potrebama na nepoznatoj adresi.