E6, fjordovi i slanje srca Sea to summitu
Ivana
Cesta E6
Dio europske mreže cesta, cesta E6, dobrim dijelom prolazi kroz Norvešku. Starta u gradu Trelleborg na krajnjem jugu Švedske, prati obalu Skagerraka prema granici s Norveškom i spaja Oslo s većim gradovima – Trondheim, Narvik, Alta i Karasjok, a završava na krajnjem istoku najsjevernije fylke Finnmark i na granici s Rusijom. Radi se o glavnoj cesti u državi (tipa A1 u Hrvatskoj) i očita joj je primarna funkcija spajanje krajnjeg sjevera s jugom. Odličan je primjer namjene niz kamiona s naljepnicama tvrtke Tine, glavnoga proizvođača mliječnih proizvoda, koje smo sreli na cesti.
Iako je E6 lijepa i ima se što vidjeti uz nju (daleko od toga da ne, uporno govorim kako je Norveška predivna gdjegod se okreneš), nismo se striktno držali nje. Male cestice koje voze do gradova izvan glavnog druma i alternativni putovi kao što je Kystriksveien (Narodna priobalna cesta) popularne su kod ljudi koji su slabi na prirodu i žele vidjeti atraktivne lokacije.
Što je točno fjord?
Primjećujem kako veći broj ljudi koristi riječ fjord, ali mi se ne čini da točno znaju što znači.
Pogledajte kako izgleda norveška obala.
Poznata je kao jedna od najnepravilnijih i najrazvedenijih na svijetu, priličan je unikat skupa s čileanskom obalom južnijom od grada Concepcion. Sastoji se od mnogobrojnih zaljeva i otočića koje je netko ekšli i brojao i dosegnuo je cifru od 50 000. Sitnica, roight? No, neki od tih zaljeva neobično su duboki, zalaze duboko u skandinavski poluotok. Najdulji fjord u Norveškoj zove se Sognefjord i mjeri 203 kilometra.
No, zašto pišem o fjordovima? Pišem zbog cesti koje se nalaze na njima. Norveška leži na ogromnoj stijeni i fjordovi su zapravo morske uvale okružene stijenjem. Ovo znači da ceste obično prate rubove fjordova (naravno, ne E6, već sporedne) a po potrebi se pretvore u tunel jer je, znamo, nekad jednostavnije probiti rupetinu u stijeni nego smišljati cestu koja će ionako biti na udaru atlantskih vjetrova. Jako su lijepe, vrlo su mirne i zanimljivih oblika.
Oprema koju smo nosili na put
Znači, spavali smo desetak noći vani u šatoru, veseleći se svakoj noći u Arktičkom krugu. Za ovo je bila potrebna oprema koja će zadržati toplinu tijekom noći – i ono najbitnije – neće dozvoliti hlađenje tijela koje leži na tlu. Ponovljena je shema s Islanda, a ja uistinu nemam dovoljno lijepih riječi za napuhavajuće podloge Sea to summit. Koliko su efikasne u sprečavanju hlađenja tijela govori i jedan onak random primjer: doklegod ležiš u vreći i na podlozi, toplo ti je i želiš se otkriti tj. odzipati. Onog trena kada ti noga tijekom noći završi izvan područja koje pokriva podloga, ohladi se dok kažeš “svartisen” i treba joj prilično da se opet ugrije. Savršenstvo. I totalna preporuka.
Ovo su termini koje ću dosta spominjati u putopisu.
