Kavurma
Često dobijam u sklopu FAQ-a upite: “Što jedete na putu?” od ljudi koji znaju koliko mi je hrana bitna. Koliko mi zapravo jest bitna objasnit će vam čovjek koji je savršeno sažeo moj stav o politici u punih 20 sekundi
Budući da se malo vrzmamo po urbanim zonama i zapravo ciljano biramo putanje na kojima ćemo tek povremeno zaći u gradove, restorani su primarno prekriženi i na njih ne računamo. U njima se inače hranimo isključivo kada nabasamo na nekakav koji nas privuče nekom iskrom u prolazu ili smo zbilja gladni i nema druge. Iako naš princip nije idealan i ima dosta manevarskog za korekcije u optimizaciji nutritivnosti. Meni zapravo paše ovako, jesti “na divlje” i ono što uhvatimo u nekom trenutku.
Zašto?
Zato što je dosta teško naći hranu koja:
- zauzima vrlo malo do nimalo prostora (limitirani smo skroz, nosimo samo esencijalno i kupljeno za taj dan)
- tolerira visoke temperature i nesklona je kvarenju (na cesti ljeti zna prijeći 55C)
- ne traži temeljitu termičku obradu, ulja, posebne začine i slično
- ne traži posebno posuđe za kuhanje (uz sve, sigurno neću nositi i posude za kuhanje)
Snabdijevamo se u trgovinama u prolazu. Oboje slažemo sendviče sa raznim vrstama sireva i suhomesnatih proizvoda, pri čemu biramo isključivo vrste mesa gdje je jasno vidljiv mišić a ne razne gadarije tipa salame i hrenovke. Ne jedem nikad ništa toliko industrijski silovano da ne prepoznajem sadržaj bez DNA analize. Nikakvi naresci i slično kod mene ne prolaze. Fast food je povremen i uglavnom pokriva pizze, kebabe i slično.
Lazić obično iz RH vuče omiljene vrste konzervi ribe, Evine skuše sa povrćem. Pije dosta mlijeka i jede kruha sa namazima. Ribi nisam sklona pa gravitiram raznim grahovima, kukuruzu, miso pasti i instant miso juhama, instant ramen juhama. Ramen je najbolja stvar koju možete pojesti čim mrvu zahladi, iako, rado navalim i kada je toplo. Pokušavam jesti i voće (banane, jabuke, kruške, borovnice) i sirovo povrće, kao i razne orašaste plodove. Povremeno popijem i kravlje jogurte, otvorim koju tunjevinu ali nju jedem zaista rijetko.
Obično stanemo uz cestu i sjednemo na pola sata da bismo temeljito objedovali.
Sa nama uvijek ide i suplementacija. Trudim se da svake godine bude bolja, kompletnija i kvalitetnija. Biram temeljito i tražim uz pomoć konzultacija preparate koji će popuniti rupe od ne-tako-idealne prehrane. Iako, ne opterećujem se previše, na putu sam i nekako mi fantaziranje oko prehrane nije prioritet. Zadnja stvar koju želim je plakanje kako nema miso juhe sa wakame algama u selu sa dvije kuće nasred Sjevernog Urala.
Ciljano jedemo lokalno. To znači da ćemo probati talijansku pizzu, ukrajinski boršč, njemački kebab, gruzijski hačapuri – kada se nađemo u navedenim državama. Nekad će to biti greška, ali uglavnom imam najbolju namjeru probati sve što se preda mnom nađe.
Ne idem na put razbijati glavu o higijenskoj ispravnosti hrane. Kada bih tako razmišljala, imam dojam da bih maknula fokus sa onoga bitnoga. Neću sigurno jesti nešto što mi se imalo čini sumnjivo jer ne želim riskirati probleme na putu, ali do sada problema nije bilo.
Evo nekoliko zanimljivosti sa ceste;
ruski ramen na Lozvi
okroška, hladna ljetna juha od krastavaca i kefira sa peršinom
kavurma iz naslova i videa u Turskoj <3
ukrajinski ručak, piletina sa gljivama u vrhnju
ekburški sushi <3
prve alge na putu u gradu Ufa, Baškortostan
nekakvo bizarno rusko tusto pecivo sa sirom, slatko i zasitno
negdje u Sjevernoj Osetiji palačinke sa čokoladom (ja sam uzela sa piletinom što se ispostavilo kao promašaj, PREVIŠE peršina su mi nakrcali u palačinku)
volgogradske palačinke aka blinčiki
volgogradski ručak, Lazićev goveđi odrezak, šnicle od krumpira, kefir
ukrajinski boršč (Ukrajinci, Rusi i Poljaci se ne mogu dogovoriti čiji je boršč )
ručak u Černobilu (ne Pripjatu!)
gruzijski snickers čurčkela (ჩურჩხელა) – orasi u nizu u kobasičastoidnoj tvorbi nastaloj ukuhavanjem voća
i divna peciva u Turskoj sa crnim kimom i lanenim sjemenkama. Savršena!